Ljudi moji, opet mi vrijeme leti...Malo sam išla pogledati do kud sam stala u mom friz-šiz jadanju, i iznenadila sam se kak je već više od tjedan dana od prvog dijela prošlo. Te blog nije radio, te vikend nastupio, a vikendom me nema, te posla se nagomilalo, te dobila zgodnih mailova, pa od toga post sklepala, te evo opet kraja tjedna. I za mene malo (malo više) vremena za blog. Pa ne znam što bih prije, čitala i komentirala moje omiljene blogere, ili i sama nešto objavila. A već je blizu 13 sati. Tako, pola sam vas obišla, drugu polovicu budem, a sad ću se malo vratiti temi...
Moja kosa je posve ravna, neukrotiva, oštra, i neke rednje smeđe boje koju uopće ne volim. Često sam se u pubertetu pitala zašto nisam od tate naslijedila lijepu crnu, blago kovrčavu kosu, a od mame pravilne, blistavobijele i malo kvarne zube. Već obratno. I sad što je, tu je. Boju već godinama držim pod kontrolom, tj bojam se kak mi paše. A glede kovrčavosti – e tu je kvaka, a ne u vratima.
Silom sam htjela imati kovrčavu kosu, i koliko god sam puta u frizeraju to pokušala i dobiti, toliko sam puta izašla van totalno razočarana.
Sjećam se pokušaja stavljanja tkz. spiralnog minivala u Zagrebu. Nakon raspitivanja kod frendica, odlučila sam se za neki salon u centru. Dođem tamo jedan dan i velim što bih htjela, te pitam koliko košta. Kažu mi cijenu 150 nečeg, nemam pojma, dinara ili tisuća dinara, nije važno. Zahvalim se i odlučim doći za nekoliko dana, dan prije povratka kući. Imala sam sve skupa još 180 tih nekih novaca, ali i povratnu kartu za vlak, tak da sam i financijsku konstrukciju zatvorila. I dođem ja taj neki dan. Sjednem, oni obave svoje. Završni pogled prije pitanja: Koliko sam dužna? bio je za mene totalno razočaravajući. Al ko mi je kriv. Umjesto duge ravne kose, gledala me ofca, ofca, neka curica koja se pretvorila u tetku...Najgore tek slijedi. Naplatili su mi 180 nekog novca. To je sve što sam u novčaniku imala. Skupih hrabrosti i kažem im pa kako sad 180, a nekidan sam bila i pitala za cijenu, i rekli ste mi 150. Na to će krava šefica velevažno: da, al vi imate tako puuuno kose, i tak je gusta, a i dugačka, pa je onda to 30 više. I tak, ja krava platim koliko je tražila. Odem van, prošećem do HNK, sjednem na klupicu, zapalim, i počenem plakati. E samo da sam imala još novaca, otišla bih u prvi salon, i rekla nek me ošišaju na kratko, kratko. Ali nisam. A na Šari čekaju cimerica i dečko. Da vide tu moju gala frizuru. I sve ono, tješe me, pa nije baš tako strašno, pa izravnat će se s vremenom, pa uvijek se moš ošišati. Da, uvijek, al ne odmah! Nakon puno godina, Zakoniti mi je priznao da mu je moja kosa sličila na isluženu brezovu metlu. I da se morao dobro uštipnuti da ga ne obuzme smijeh...
Post je objavljen 21.10.2005. u 13:47 sati.