Nakon poduže pauze, odlučih se ponovno prihvatiti pisanja. Ili bih to preciznije trebala nazvati «dugom pauzom»? Navodno se izraz «poduži» koristi za ono što nije sasvim dugo, nego je negdje između umjerenog i dugog. Moja pauza bila je, dakle, duga. Toliko da sam gotovo zaboravila adresu svog bloga.
Opet tražim tipke po tastaturi, a još donedavno sam se kurčila kako brzo pišem...
Muzejskom izlošku, rashodovanom komadu tehnike, olupini...od mog kompjutera opet je pošlo za rukom (ili čime već...) pokupiti virus. Boležljivi neki tip. Ovoga puta niti stručni tim mojih gik-frendova nije uspio popraviti situaciju. Potkupljivala sam ih palačinkama s čokoladom, moljakala umilnim glasićem (što je krajnje teško izvesti sa svojim pušačkim tenorom) i ucjenjivala ih samo da bi pristali svoje tehničko znanje iskoristiti za popravak objekta moje ovisnosti. Interneta, naime. Ostali su programi, naravno, proradili. Omraženi mi Excel i Access, a bogme i bratove retardirano-brutalne igrice, savršeno šljakaju. To je bilo i za očekivati, kad bolje razmislim.
Mjesečni računi za pretplatu i dalje uredno stižu. Naplaćuju mi to što jednom tjedno nadobudno kliknem plavo E u lijevom donjem kutu i nekoliko minuta sva ožalošćena promatram «Page Not Found», svoju trenutnu home-stranicu. Nadam se da će ih Tele2 poučiti da ne prave više telad od nas.
Uglavnom, za komunikaciju s ostatkom svijeta zasad je potrebno čekati red u SCu ili plaćati pretjerane cifre u net caffeeima (trenutno sam u KICu). U oba slučaja, pojedinci s nedostatkom osjećaja za diskreciju nadvit će vam se nad glavu i zirkati u ekran. Ukoliko u blizini i ne bude takvih, vi ćete se plašiti da ih ima i refleksno ih tražiti pogledom, što na kraju dođe na isto.
Ne mogu se koncentrirati na pisanje ako me netko promatra ili mi stoji iza leđa.
Ne mogu niti s užitkom čitati novine ili knjigu u tramvaju ako osjetim da ih suputnik pored mene također čita - preko mog ramena. Odjebite, znatiželjni ljudi!
Da ne duljim više ovo niškoristi baljezganje, izvedimo konačno zaključak: unatoč zakinutosti za osnovni alat te nepopravljivu lijenost vezanu uz čekanje i prešetavanje do dostupnih kompjutera, vraćam se omiljenoj mi aktivnosti za razbijanje nervoze i dosade – pisanju bloga.
Suosjećam s onima koji su uživali u dosadašnjem stanju apstinencije.
I podsjećam ih da sve ugodne stvari kratko traju. :)
Post je objavljen 20.10.2005. u 12:59 sati.