Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/listovi

Marketing

drugi dio


- Aaahh...kako je danas toplo!

Nasmijana lica i zatvorenih očiju, Dora je istezala vrat prema suncu. Top s Griča natjerao je nekoliko krhkih ramena da se zatresu i sve golubove na jedinstvo u polijetanju s Cvjetnog placa. Ne zadugo. Ramena se smiriše. Golubovi se vratiše na uobičajeno kljuckanje po betonu.
U uživanju je prekine zvuk mobitela. Nasmiješi se na Matijino ime na monitoru.

- Ljubavi, jesi u blizini? Maja i ja smo upravo uzele pauzu i sjele na kavu. Dođeš u grad?

Kratko ga je saslušala i s osmijehom prekinula razgovor.

- Matija. Pokupit će me poslije posla i odvesti na Jarun. Kaže da je šteta ne išetati ovakav sunčan dan! - odgovori na upitan pogled kolegice.

Maja joj je bila i više od kolegice s posla. Tijekom par mjeseci otkrile su mnoštvo zajedničkih interesa, ali i različitosti, što ih je posebno zabavljalo, jer su mogle često ulaziti u diskusije o raznolikim temama. Često su dolazile u kontakt tijekom radnoga dana s obzirom da su radile u istoj firmi, Maja kao raznosačica pošte, Dora kao tajnica. Po cijeli dan je pisala i prevodila dopise, glave zagnjurene u monitor, tako da su joj veseli Majin zvonki glas i uvijek nova pošiljka za primiti ili odaslati, a s time i nova tema za dijalog, uvijek bile pravo osvježenje.

- Vas je dvoje tako lijepo slušati i gledati. - Maja se nasmiješi i pozove rukom konobaricu koju je ugledala na drugoj strani terase.
- Stvarno bi mogla malo ubrzati. Proći će nam pauza dok dobijemo tu kavu.
- Ma, daj Dora. Uživaj u suncu. Kava će doći na vrijeme. Već si dvije popila u uredu. Ovo je ionako tek simbolična tekućina da ne zauzimamo stol bez veze. Cijena kave je u stvari porez na stolicu na kojoj se ispružiš i upijaš toplinu dana na svježem zraku.
- Pa ne znam baš koliko može biti svjež zrak u centru grada, al' nek ti bude.
- Gunđalo jedno.

Smijale su se dok je njihovom stolu prilazila djevojka s tacnom punom prljavih, praznih čaša i šalica.

- Oprostite, danas su svi izmilili na sunce. Kao da nitko ne radi. Strašna je gužva. Što ćete popiti?

Naručile su kavu. Dora dohvati dnevne novine ostavljene na stolu do njihovog i rastvori ih. Kako je okretala koji list, tako joj se lice izobličavalo, oči stiskale, čelo naboravalo, obrve širile u čudu. Svako malo bi glavom zavrtila lijevo – desno, pa duboko uzdahnula.

- Pa, ove su novine jedna velika crna kronika!
- I zašto ih onda uopće otvaraš, kao da tu činjenicu nisi do sada već tisuću puta ustvrdila. – smireno i sa smješkom uzvrati Maja.
- Pa, ženo Božja, moram znati što se događa u svijetu.
- Sve što trebaš saznati doći će do tebe.
- Je. Golubom pismonošom, možda? – Dora se nasmije i baci presložene novine na stol gdje ih je i našla.
- Drago mi je da u tebi još uvijek živi romantičarka. No, vjerujem da su i glasnici na koje mislim prilagođeni dobu u kojem se nalazimo.
- O, pa ti si moj glasnik! – uzvikne Dora šireći ruke u otkrivenju. - Donosiš mi pošiljke i moje odnosiš dalje! Ti si u stvari golub...-nije dovršila rečenicu jer se previjala od smijeha dok je Maja prijeteći zamahivala rukom prema njenoj glavi.

Zveckanje šalica prene ih iz zaigranosti. S veseljem obje prionu na obilato zasipanje vruće tekućine sa šećerom iz malih, tamno-smeđih papirnatih vrećica. Žamor s okolnih stolova, povremena vriska djece i nametljivi povici kolportera nisu ometale njihovo trenutno stanje opuštenosti, mira i uživanja. Dori padne pogled na izlog preko puta njihovog stola. Nekada je s ovog mjesta promatrala ljude kako zastaju i isčitavaju naslove novih knjiga. Sada ih taj izlog obavještava o jednom od brojnih novih načina komunikacije među ljudima.

- Znaš li što su u stvari značili dimni signali kod američkih domorodaca? – upita ju Maja kao da je pogodila njene trenutne misli.
- Pa, vjerojatno su stvarali oblike dima koji su imali neka samo njima znana značenja, tipa upozorenja na opasnost ili obavijest o okupljanju.
- Zapadnjačko stvaranje misterija. Dimni signali obavještavali su one na drugoj strani da obrate pažnju jer im šalju poruku.
- Pa, zar sam dim nije bio poruka?
- Ne. Poruka je slana mentalnim putem. Ono što bismo mi nazvali telepatijom.

Dora zašuti. Ovo objašnjenje imalo je smisla.

- Od kud ti ta teorija? – upita Maju.
- Ne sjećam se više. Zar je i bitno od kud je? Kad nešto čuješ ili pročitaš profiltriraš kroz sebe i ili ti rezonira ili ne. Izvor informacije zaboraviš, ali poruka ostane. Kao kad čitaš raznorazne knjige. Niti jedna knjiga nije loša ili dobra. Samo je važno što će od nje ostati u tebi i postati dijelom tebe, tvog razmišljanja i stava.
- Pa, onda niti novine pune crne kronike nisu loše, samo izabireš što će od toga u tebi ostati kao pouka. – Dora ju pogleda sa smješkom.
- Vjerojatno si u pravu. Samo se pazi da ti kao glavna pouka ne ostanu strah i panika. Nije ugodno živjeti u stalnom strahu. Strah blokira kreativnost.

Dora vrati pogled na izlog preko puta. Osmijesi na sve strane. Nacrtani ili na ljudima koji reklamiraju proizvod.

- Njihova poruka je: s nama vam je lijepo. – uputi Dora Maju.
- Da. Što više impulsa potrošite to ćete biti veseliji.

Obje prasnuše u smijeh.
Koraci prolaznika postajali su sve češći. Zvuk otvaranja papirnatih vrećica iz kojih se širio miris rastopljenog sira hvatao je ritam s koracima, pozdravljanjem i izvikivanjem imena. Oštri visoki tonovi tankih potpetica pomiješani s četvrtastim zagušenim zvukom muških cipela. Eej i bok svake minute. Golublje lepetanje krilima i zveket čaša i šalica bivali su sve glasniji.
Vraćale su se iz privatnih trenutaka opuštenosti i ušle u masu.

- Vrijeme je da se vratimo. – izjavi Maja.

Dora blagim naklonom glave pokaže da se slaže. Maja ode u kafić platiti račun, te se uputiše ka uredu, stapljajući se sa zvukovima ulice.



Post je objavljen 20.10.2005. u 12:46 sati.