Radim od kuće, mogu u dućan ili na kavu u bilo koje doba dana. Što ne znači da nisam zaposlena, da imam rijeke slobodnog vremena i da nemam neki time-table koji moram održati. No, kako većinu vremena planiram sama, smatram da nekako nije fer radit gužvu ljudima koji zbog 9-17 posla u dućan mogu samo poslijepodne ili subotom ujutro. Pa idem radnim danom.
Prošli sam tjedan planirala ići u ponedljeljak, no posao je cijelu stvar odgodio do četvrtka, a popis potrebnih stvari se, naravno, odužio. Oko jedan, pola dva u Superkonzumu u Novom Zagrebu bilo je više ljudi nego inače u sred radnog dana. Da bih pronašla sve s popisa trebalo mi je više vremena no što sam računala. To što sam se konstantno spoticala o konzumove radnike koji su u parovima (?) filali već prepune police novim vrećicama tjestenine i inih stvari nije pomoglo. Stala sam u red i čekala. Nailazi gospođa s vrećicom mandarina i grotesknim fake narandžastim smješkom, i pita me da li bih je pustila jer ona, eto, ima samo te mandarine. Ne bih. Ne želim. Već sam tako pustila jednu staricu, i jednog tipa. Mislim stala sam se u red, ispred mene bila je samo jedna žena s brdom stvari, propustila sam nakon toga dvoje ljudi, jebi ga, cijeli dan baš i nemam. Nisam sve to izgovorila, rekla sam samo "Ne bih. Imate blagajnu tamo dolje za ljude s malo artikala." "Je," veli meni gospođa ranih srednjih godina, ni blizu groba, štoviše, čist se fajn drži, vrlo zdravo (sturdy) izgleda, "ali tamo je red!" Šutim i stavljam stvari na traku. "Je, da ste kulturni sad bi mi rekli - nema problema, gospođo! Vi ste nekulturni!" frkne mandarina monster i odrešito ode. Svi gledaju u mene kao da sam je u najmanju ruku ispljuskala. Pogledi me probadaju i žare toliko da na tren posumnjam da nisam odšutila tu njenu zadnju i da sam možda ipak naglas izgovorila ono što mi je prolazilo kroz glavu: Ne, gospođo, da sam nekulturna kometirala bih zaboravljivot osobe u vašim godinama koja očito ne može zapamtiti sve što treba kupiti pa se mora vraćati pet puta u dućan. Ili dosadu kućanica koje nemaju kaj za raditi, pa skaču u dućan svakih pet minuta, da im brže prođe dan. A da sam još nekulturnija poslala bih vas u tri pičke materine jer me maltretirate zato što vam ne želim prepustiti nešto što je so obviously moje and as such solely at my fucking discretion!
Plaćajući, primjetila sam da je gužva na svim blagajnama koje rade. Primjetila sam također da ne rade sve blagajne, već samo polovica. Nitko od ljudi koji su me ubojito gledali ni gospođa koja me abusala jer silom nije mogla prije mene do blagajne nije se sjetio kriviti konzum, ili buniti voditelju smjene. Nitko me neće uvjeriti da za slaganje tjestenine na police treba dvoje ljudi ili da gospođe koje poslužuju na delikatesama trebaju časkati dvadesetak minuta dok su svi na blagajni. Gužva niti frustracija zbog nje nije moj problem, to je nešto što je sam dućan dužan riješiti u sklopu svoje usluge. No, očito je u Hrvatskoj mentalitet takav da je pozitivnije derati se u dućanu na nepoznate ljude koji ti odbijaju napraviti uslugu (favour) nego zahtijevati od zaposlenika dućana da korektno i profesionalno obave svoj posao. Jer, ko je vidio tjerat ljude rade ili tražit potpunu uslugu (service)? Još bi te mogli i optužit da sitničariš.
Post je objavljen 16.10.2005. u 21:05 sati.