Draguljar je sjeio za stolom I kroz izlog svoje otmjene trgovine promatrao prolaznike.
Neka se djevojcica priblizila trgovini i prislonila nosic na izlog. Kao nebo plave oci radosno zasjase kad ugleda jedan od izlozenih predmeta.
Usla je odlucno i prstom pokazala ogrlicu od modrog trikiza.
«To je za moju sestru. Mozete li mi je zapakirati kao dar?»
Trgovac s nevjericom pogleda djevojcicu i upita: «Koliko novaca imas?»
Ona se podize na prste, stavi na stol limenu kutijicu, otvori je i isprazni. Bilo je ondje nekoliko manjih novcanica, saka sitnisa, nekoliko skoljki i figurica. «Hoce li biti dovoljno?» upita ponosno. «Zeljela bih starijoj sestri kupiti dar. Otkada nemamo mame, ona obavlja sve poslove i nema ni trenutka vremena za sebe. Danas joj je rodendan. Uvjerena sam da ce je dar veoma obradovati. Njezine su oci iste boje kao taj dragi kamen.»
Trgovac je otisao u malu prostoriju i u zlatnocrven papir zapakirao kutijicu.
«Uzmi i pazljivo ponesi», rece djevojcici.
Ona uze paketic kao pobjednicki pehar i ponosno izade iz trgovine.
Sat vremena kasnije u trgovinu ude prekrasna djevojka s kosom boje meda i divnim modrim ocima. Stavi na stol kutijicu koju je trgovac pazljivo zapakirao i upita: «Ova je ogrlica kupljena u vasoj trgovini?»
«Da, gospodice.»
«Koliko je kostala?»
«U mojoj trgovini cijene su stvar povjerenja, ticu se samo mene i mojih kupaca.»
«Moja sestra je imala nesto sitnisa, sigurno nije mogla platiti ovako vrijednu ogrlicu!»
Trgovac zatori kutiju, slozi omot i vrati je djevojci. «Vasa je sestra platila najvisu cijenu: dala je sve sto je imala.»
Post je objavljen 16.10.2005. u 09:03 sati.