jučer sam konačno skupio hrabrosti i započeo s čišćenjem memo-papirića s radnog stola u firmi. kakva je to hrabrost potrebna da se nekoliko stotina papirića veličine kvadratnog decimetra pobaca u koš za otpatka? s pravo se pitate. e, pa, na papirićima su napisana neka važna imena (bez telefonskih brojeva, naravno) i važni telefonski brojevi (bez imena) i važne obaveze (bez datuma) i napomene (bez nekog smisla) i ako je vjerovati marfijevom zakonu "što danas baciš sutra će ti obavezno trebati!" nije mi baš svejeno kojeg ću se listića riješiti. prevrtao sam tako svoje dragocjene papiriće i selektirao znane i neznane (teški umni rad) kad ugledah na jednom poznati citat Oscara Wildea
"Neshvatljivo ali istinito: sve žene koje su me nekada voljele uporno su nastavile živjeti, čak i kad je ljubav prestala."
ups. rukopis je moj, daklem, citat sam definitivno napisao ja, ali kada i kojim povodom?
naravno da se mogu sjetiti svih svojih ljubavi i onih velikih i onih manje velikih.
postoje li uopće "manje velike" ljubavi?
sve su ljubavi nakon izvora samo potok koji preraste u rijeku. bilo da je rijeka duga, široka i mirna ili kratka, plitka i brza što dere obale ili ponornica što nestaje i pojavljuje se, uvijek završava u nekom ušću, dajući sebe nekom drugom. i uvijek je to rijeka kojoj se neko divi, koja je nekom potrebna, uz koju neko živi.
ma koliko bio samo "jedan nesavršeni muškarac", što kadkad svjesno, a kadkad podsvjesno, pokušava biti, u društvu žena, Veliki Frajer, nikada nisam na tim rijekama gradio brane, rušio mostove, kanalima skretao korita, uništavao obale, krotio njene brzace ili pravio umjetne slapove.
plovio sam tim rijekama onako kakve one jesu, velikim šlepovima po mirnim vodama, laganim kanuu-om po brzacima ili gumenim čamcem po ponornicama, i nije mi bilo teško nositi ga od mjesta gdje je rijeka nestala do mjesta gdje se ponovno pojavila.
i ne sječam se, zapravo, postoji li rijeka kojom sam plovio a da nisam došao do ušća, da sam se negdje prevrnio, potopio ili odustao. i koliko god plovidba bila duga i teška nikada nisam proklinjao taj put, zažalio što sam se odvažio na plovidbu i nikada nisam poželio da tu rijeku više nikad ne vidim, makar onako, s obale, s nekog mosta, na nekoj slici.
kome su bile upućene rijeći na malenom papiriću? zašto je moja ruka prepisala taj citat? bio sam povređen? ljut? ili je to bio samo jedan od onih dana kada je moje drugo Ja htjelo konačno postati Gazda? žao mi je stari, tebe sam zatočio u nekom drugom životu, a lanci kojima si vezan ne kidaju se lako.
sve žene, koje su me nekad voljele, uporno nastavljaju živjeti, čak i kad je ljubav prestala...
jesam li ih znao voljeti? onako jako, onako ludo i neponovljivo, onako snažno, onako nekako da požele prestati živjeti kad jednom dođe kraj.
vjerovatno nisam. volio sam ih onako kako sam znao, cjenio ih i poštivao, darivao svoje vrline i svoje mane i razborito, koliko se u ljubavi može biti razborit, određivao ciljeve i plovio prema njima.
da li je to bilo dovoljno? ne znam. ne mogu nuditi ono što nemam, ne mogu obečavati ono što ne mogu ispuniti, ne mogu biti ono što nisam pa makar...
...uporno nastavljaju živjeti, čak i kad je ljubav prestala...