Lice
"Bio je to jedan od onih dana kada stvari koje obično ne primjećuješ odjednom odluče krenuti nekim drugim putem", kazala je, pa nastavi:
"Sišla sam niz stepenice i odmah me opuhnuo hladan vjetar i bacio mi kosu preko lica. Nešto sumorno dolazi s istoka, pomislila sam. Krenuh dalje, ubrzala sam nešto korak, osjećajući kako ritam današnjeg dana i hladan vjetar žele od mene baš takvo kretanje. Kao da je za danas sve isplanirano, kao da je sve već poznato. Sve do u sekundu. Stupivši na cestu pogled mi se spustio i, odatle pa do prelaska, promatrala sam bezlično sivilo gomile nazubljenih kamenčića, bezizlazno zarobljenih silama betona, kako mutno protječe pokraj mene."
"Ne znam o čemu sam razmišljala, vjerojatno o milijun važnih i nevažnih stvari, jer prešla sam pola grada ne znajući kako sam ondje došla. Idila putovanja je nestala, beskonačno ponavljanje je učinilo svoje." Kimnuo sam na to, nasmiješivši se, želeći pokazati da razumijem, da i sam znam kako je to. Ona je nastavila:
"Na prelasku je uvijek gužva, pa me iz sna probudio neki čovjek, bezobzirno me gurnuvši s leđa, žureći naprijed. Ima budala koje uvijek moraju biti prve. E nećeš, pomislila sam i požurila za njim, prilijepila mu se za pete."
"Probijajući se za njim kroz hrpu ljudi što su nestrpljivo hopsali, što od nervoze, što od hladnoće, čekajući prolazak vlaka, stigla sam ga dobro odmjeriti. Bio je nešto viši, prosječno snažne građe, nešto tamnije kose ošišane na kratko. Nosio je debelu bijelu vjetrovku, moderne crne hlače i skupe cipele. Zaustavio se tik pred prugom, a ja sam, poguravši nekoliko ljudi koji su na to nešto nerazumljivo progunđali, stala odmah do njega, nalaktivši se laktom u njegova rebra. Primijetila sam krajičkom oka kako me samo na trenutak pogledao dok sam se pravila da ga ne vidim, a zatim je usmjerio pogled zajedno sa svima na prelasku."
"Još je nekoliko ljudi nesmotreno pretrčalo na drugu stranu dok se vlak približavao neprestano trubeći. Zamjerala sam onima što prelaze jer me iritiralo to stalno trubljenje. Bio je tako blizu da mi je već paralo uši. Je, baš mi to treba nakon ovakvog dana, pomislila sam u sebi. Tada je zakoračio na tračnice i okrenuo se prema nama – gomili koja je zapanjeno piljila u njega. Podigao je ruku i mahnuo mi, stojeći tamo s blagim izrazom na licu, gledajući ravno u mene. Ukopala sam se, prestravljena, gledajući užasnuto njegovo zaobljeno lice, no odjednom... nestane bijele vjetrovke, crnih hlača i skupih cipela. Nestane lica. Lica!"
"U trenutku, osjetih, kao da me poklopio sav teret vlaka što je nezaustavljivo jurio ispred mojih očiju. U mutnom pogledu koji je ostao zamrznut na mjestu gdje je, djelić sekunde prije, stajalo lice, izmjenjivale su se crvene i bijele trake utopljene u maglovitom metalnom sivilu. Vjetar od strelovitog prolaska bacio mi je kosu preko očiju. Nešto je sumorno dolazilo s istoka, nešto podmuklo, nešto strašno privlačno u tom preplavljujućem trenutku. Osjetivši na licu vjetar, zatvorila sam oči, nagnula glavu naprijed... i još malo... i još trunicu..."
Stajao sam pred njom jedva mogavši poimati ono o čemu govori, a ona je i sada, baš kao što je pričala, zatvorila oči i lagano se naginjala prema naprijed. Na trenutak je ušutjela kao da želi iznova doživjeti taj osjećaj, tu blizinu smrti... Gledao sam je s čuđenjem, a onda je progovorila:
"... i samo je nestao..." Na to me pogledala značajno, s blagim, nategnutim smiješkom, velikim očima kao da govori:
"Znaš... šteta što nije prolazio malo dulje, šteta što nije bio malo sporiji..."
Nakon nekoliko trenutaka, kao da se prene... tiho prošapće:
"Kako ću ga ikada zaboraviti..."
Post je objavljen 10.10.2005. u 20:33 sati.