Marketing
Molly - ili o sažaljenju
Vjerovatno ste se više od jednom zatekli kako za nekoga govorite «jaaaadan». Ja jesam. I u nekim slučajevima, kada se desi neki jači potres, poplava ili druga katastrofa u kojoj stradaju ljudi, čini se sasvim u redu reći tako nešto. U redu je mislim reći i kada žalimo za nepoštenim postupcima nad nekim ljudima. Ili kad žalimo nad pogibijom nekoga u prometnoj nesreći.
Međutim, postoje slučajevi kada mi slične reakcije strašno idu na živce. Ne iz zlih namjera koje netko ima (iako možda ima i takvih), nego radi vlastite pasivnosti ljudi u promišljanju o određenim stvarima.
Konkretno, postoje ljudi koji ne vole djecu. Ili koji ih vole u tolikoj mjeri da je gornja brojčana «norma» 1-2 djece. I onda kada čuju od neke treće osobe da ih netko ima 3-4 ili više, kažu (ili barem pomisle) «a siiiiiiroti» sa meni strašno iritantnim izrazom lica. Jer, čemu to? Znači li to da je netko tko ima više o «standardnog» broja djece nepismen, retardiran, zaostao? Ili da se nešto što se nekome čini teškim i drugome mora činiti?
Drugi primjer su ljudi koji imaju određene fizičke nedostatke ili bolesti. Npr. kada jedna poznanica za čovjeka sa invaliditetom, u kolicima, kaže «siiirooooti» stvarno mi dođe da ju nečime tresnem. Ili da joj kažem «sirota si ti». Ne kažem da to ljudi govore uvijek zlonamjerno. Ali me smeta da ponekad barem malo ne uključe glavu umjesto da ju nose za lijepo vidjeti. Naime, pisala sam već o empatiji. Pa sam valjda jasno stavila do znanja da je jedno suosjećati sa nekime, a drugo nekoga žaliti. Dvije sasvim različite stvari.
Iako postoje ljudi koji vole da se nad njima žali, mislim da su takvi rijetki. Većina nas NE voli da nas se radi ičega žali. Svatko ima svoje probleme, veće ili manje, sa njima se kad ih sagleda nosi kako zna i umije, i ono što mu ponajmanje treba je tužnjikavi pogledi koji baš ničemu ne vode. Pa kako god mislimo da bi nama smetalo da nas netko žali radi loših zubiju, ćelavosti, velikog trbuha, krivih nogu, probajmo zamisliti da i drugome to smeta.
Možemo imati ovih ili onih problema, fizičkih, emotivnih, poslovnih, raznih, ali svjesni smo toga, nosimo se s njima, prihvaćamo ih, živimo s njima, rješavamo ih u skladu sa realnim mogućnostima. I prije svega nismo identificirani sa tim nedostacima. Nedostaci NISU mi.
Da zaključim, svatko bi trebao promislititi o tome da li zna razlikovati suosjećanje od žaljenja, jer ako ne zna, treba naučiti. Onaj tko nekoga žali, treba voditi računa o tome da možda baš u tom trenutku netko žali njega. Radi toga što nije u stanju procjeniti elementarnu razliku između žaljenja i suosjećanja. I radi toga što time pokazuje da se ne bi znao nositi sa problemom sa kojime se taj kojega žali ipak nosi. Možda puno lakše nego on sam sa puno manjim problemima.
p.s. Je li netko gledao jučer film «Molly»? Meni je bio jako dobar. Priča o tome kako je sreća relativan pojam. Ono što se naizgled čini nesrećom, nekome je sreća.
Post je objavljen 09.10.2005. u 22:01 sati.