Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/ljeskanje

Marketing

boja duge

Znaš što bih voljela? - pitala sam te ali nisi čuo. - Voljela bih obući dugačku haljinu od prozračnog bijelog tila i nestati. - ali ti nisi čuo ni to... Pričali smo o mnogim stvarima pa nisi mogao čuti kada sam spomenula i šešir... širokog oboda, bijeli, sa suhim cvijećem a možda i pravim... - Mogla bih istrčati sad na kišu, što misliš? Ali pitanje se izgubilo negdje u prepričavanju nekih čudnih koincidencija koje nas prate, što sam pozorno slušala jer nisam željela propustiti ni jednu tvoju riječ... Tek povremeno upitala bih te nečujno što misliš da ipak obučem onu haljinu od zelene svile i stavim brošić od jantara, onaj mali zlatno žuti grozd što sam ga čuvala neupotrebljivog jer nije imao kvačicu kojom bih ga skopčala pa sam ga držala u kutijici. – Idem ga sad donijeti... rekla sam ti brzo ali kad sam se vratila opet smo se nečim zapričali pa ti nisam stigla pokazati... - Nisi me pitao što držim u ruci? Pokazat ću ti. - započela sam tajanstveno kao da je taj žućkasti grumen neko svjetsko čudo, ali ti si već ustao donijeti knjigu a ja očarana ostala gledati u tvoje ruke koje su je listale tražeći neki zaboravljeni pasus i zaboravila brošić...
U trenutku kad je naš razgovor postao prigušen i polako kao i svaku večer vodio ka poljupcu za laku noć, pitala sam te isuviše tiho da bi čuo, ne čini li ti se da je ljubičasta boja zalaska ona koja bi se idealno slagala s mojom prozračnom bijelom haljinom i nešto suhog cvijeća... jer nisam znala kako da ti opišem drugačije onu čistu bijelu svjetlost bez boja duge, ali ti si već spavao a ne bi ni znao što pričam...

Ne mogu ti objasniti boje duše, bez svijeta što ih zrcali, kao ni ljubav bez oblika lakoće s kojim nestaju granice tog svijeta pa ona postaje prozračnom i lakom... toliko lakom da nisi ni osjetio kad sam te pokrila... A onda polako, kao kada pada snijeg, spustila sam svoj dlan sasvim bijel na tvoje lice i otkinula jedno pero iz krila. - Uzmi slobodno. - rekla sam tvom snu. - To je samo obično pero. Samo da se sjetiš kako sam tu bila, jednom kada se probudiš.


 v.


Post je objavljen 08.10.2005. u 15:17 sati.