Oke, morat ću napisati novi post, a ne se dopisivati preko komentara od prošloga. Tematika je slična, odnosno, da ju ipak preciziram, radi se o pronalasku prave osobe, ili malo realnije upoznavanju ljudi s namjerom da se upozna prava osoba u svijetu gejeva. Online sam od početka 2000. godine od kad imam vlastito računalo i pristup internetu od doma. Od tada do danas sam upravo preko interneta upoznao cca 20 do 30 ljudi. Stvarno više ne znam, možda sam previše napisao, a možda i premalo, ali recimo da se radi o toj brojci. Većinom, odnosno skoro svi ti kontakti započinjali bi preko javljanja na profil (bilo ja na njegov ili on na moj) ili nešto rijeđe preko nekog od chatova. Često bi se događalo da si prvo razmjenjujemo mailove, ali prave, ne one u kojem napišeš dvije rečenice i staviš tri smajlića. Nakon takvog uvoda, odlučili bismo se upoznati u četiri oka. Naravno, odredili bismo neko mjesto i kao što i znate vi koji imate sličnu praksu, definirali bismo fizički izgled, točnije detalje oko lakšeg prepoznavanja. Tada bi uslijedila nekakva kava, sok, piva, štogod i manje-više izforsirani razgovor od sat do dva. Tada, nakon što ste izfantazirali sve moguće scenarije oko dotične osobe prije samog upoznavanja, shvaćate da to nije ni približno to. Da ipak nije toliko (meni) privlačan, da previše priča o svoje bivšem (ili bivšoj), da je potpuni closet case te da nema nikakve šanse da se igdje pojavite zajedno u javnosti, da ispadne da nema nikakav smisao za humor, da baš i nije najbistriji, da je zapeo u tinejđerskim danima i da mu je još uvijek super oblokavat se i kljukat tabletama sa ekipom... Ispadne da ona osoba koju ste upoznali preko mreže se prilično razlikuje od one u stvarnosti. I onda u 95% slučajeva ti sastanci se više ne ponove sa istom osobom. Hvala bogu da do sada nisam naišao na nekakve psycho freakove koji bi došli i do mojeg kućnog broja, mada sam bio blizu takvog slučaja. Nakon takvih randevua svaka ti nada ponovno padne u vodu i odmah te prođe volja za ikakvim upoznavanjem u skoroj budućnosti. Onda prođe nekoliko tjedana, ili još bolje nekoliko mjeseci i isti se scenarij ponovi. Sa istim ili sličnim finalom. I tako u krug, i u krug, i u krug... dok ne primjetim da se opako približavam 30-oj, a nešto poput ljubavi nisam ni izdaleka iskusio. Znam da ovo djeluje ljigavo i otrcano, ali ako znate neki manje corny izraz, podjelite ga samnom. Prije godinu i pol sad po prvi puta odlučio sa prijateljima otići u famozni Global, ali prvenstveno sa namjerom da se zabavim, a ne da odem bacat kost ili trčati za nečijom. I bilko nam je super, mada se mojem str8 najfrendu upucavao neki tip da je i meni bilo neugodno gledati. Ali da sam nekoga upoznao ili uspio uspostaviti bilo kakav eye contact sa ikim - jok. Kad nekome kažem da ja ne mogu biti taj koji će onako filmski nekome uletiti sa spikom o tome "kako je di džej očajan", kažu mi da sam blesav i lud. Nisam! Ne mogu! Osjećam da nešto forsiram, a kad to radim, govorim gluposti. Odnosno, ništa ne govorim jer ne znam što bih. Tilt! Ma, double tilt. A pomisao na izlaske na ostala mjesta mi je odbojna. Nisam tip za večernje izlaske i radije volim biti u nekom manjem, poznatom društvu gdje mogu biti svoj i ne razmišljati prije svake izgovorene rečenice. I tu je moj drugi problem. Ako ne izlazim van, šanse za upoznavanjem se svode, pa na nulu. A i da izlazim na str8 acting mjesta, kakve su šanse da baš tamo prepoznam nekoga moje vrste, a da pritom nekoga krivo prekstim i ostanem bez gornjeg reda zubiju. Znam, drastičan primjer, ali opet je moguć. Znači, opet se vraćam(o) na internet, moje jedino utočište gdje nitko ne zna tko sam i gdje mi nitko ne može učiniti nažao. Evo kako bi to izgledalo sa mojeg stajališta, mada je to stajalište mnogih i da će se mnogi prepoznati u svemu ovome.
Post je objavljen 08.10.2005. u 13:27 sati.