Noćas baš i nisam puno spavao. Ali ovaj put ne zbog vrućine (s te strane je bilo veoma ugodno), već najprije zbog kiše koja je u 02:00 sata počela padati i padala je 10-tak minuta, potom zavijanja magaraca u 03:00 sata, kukurikanja pijetlova u 04:00 sata te konačno i zavijanja magaraca i kukurikanja pijetlova istovremeno (pravi orkestar) u 05:00 sati. Bilo je lijepo slušati kasnije kako se budi selo.
Nakon doručka uspeli smo se na sredinu litica iznad Telija kako bismo vidjeli mjesto koje su Dogoni naselili prije nego li su se spustili u nizinu. Odandje se pruža prekrasan panoramski pogled na današnji Teli: mnoštvo kuća od blata, đamija i jedine dvije zgrade koje su se isticale u mnoštvu su škola i crkva. Bebe nam je objasnio da gotovo svako selo ima svoju školu koju djeca pohađaju šest godina. Kasnije nastavljaju školovanje u većim centrima u blizini poput Bandiagare, Bankassa ili Kora. I konačno, oni najmarljiviji odlaze na školovanje u Bamako. U seoskim školama djeca uče povijest, zemljopis, matematiku..., a od jezika francuski i bambara. Jezik Dogona rjetko se uči u školi. On se od malih nogu uči kod kuće.
Od Telija do Endea, gdje ćemo ručati, pješačili smo 4km. Putem smo susretali mnoštvo zemljoradnika (zemljoradnja je glavno zanimanje Dogona) - većina obrađuje proso, najvažniju dogonsku kulturu od koje Dogoni proizvode pivo. Nadam se da ću ga uspjeti degustirati. Po dolasku u Ende smjestili smo se u jedan dražestan campement s dvorištem ukrašenim dogonskim kupovima, stolicama i drugim suvenirima. Otuširali smo se i sačekali današnji ručak: riža s umakom od rajčice, lukom i slatkim krumpirom, a za desert puno manga koji je ovdje puno sočniji i ukusniji nego kod nas. Malo prije 15:00 sati krenuli smo na novo pješačenje: najprije po Endeu gdje smo posjetili mjesto gdje žene proizvode indigo tkaninu, a potom prošetali ulicama gdje su na zidovima kuća izložene bogolan tkanine te razni umjetnički predmeti od drva za prodaju. Put od Endea do Begnemata, našeg prenočišta, dug je oko 10km, s tim da je posljednjih 2-3km uspon na litice na čijem gotovo vrhu je smješten Begnemato, rodno mjesto našeg vodiča Bebea. Mislio sam da neću izdržati ovaj dio puta. Skoro sam ispustio dušu. Koliko puta sam proklinjao što sam uopće odlučio pješačiti po Dogonu po ovakvoj vrućini. U Begnemato smo stigli po mraku, brzo se otuširali, večerali te otišli spavati sretni što smo se ipak dočepali Begnemata.
Puše lagani vjetar. Bit će odlično za spavati.
Post je objavljen 08.11.2004. u 15:39 sati.