"Iz bibava oceana gomile krotko mi kapljica priđe.Šapćući:
Ljubim te,uskoro me neće biti,
Put dug prijeđoh samo da te vidim,dodirnem,
Jer umrijeti ne bih mogla dok te barem jedanput ne pogledam,
Jer bojah se da bih te kasnije mogla izgubiti .
Sad smo se sreli,pogledali,dobro smo,
Vrati se mirno u ocean moja ljubavi,
I ja sam dio tog oceana moja ljubavi,nismo toliko odijeljeni,
Pogledaj tu golemu okruglost,povezanost svega,kakva savršenost!
No mene,tebe,neodoljivo more će rastaviti,
Sat što nas udaljuje,ne može nas ipak zauvijek udaljiti;
Budi strpljiva-nakratko-znaj,ja pozdravljam zrak,ocean i kopno,
Svakog dana pri zalasku sunca poradi tebe,ljubavi moja"*
*Walt Whitman,Iz bibava oceana gomile,1865.
Koliko susreta,dodirivanja i prožimanja u vremenskom odsječku života!Neki su samo u prolazu, možda samo pogled ili ništa..bez prepoznavanja ,neki su samo trenutna impresija bez otisaka i prepuštena zaboravu…neki samo ponekad isplivaju kao površno sjećanje i opet urone u dubinu..
Postoje susreti kad pogled postane dodir, pa se kroz tanku opnu dvije kapi preliju jedna u drugu i prožimaju se u nekom odsječku postojanja..to su susreti koji postoje čak i kad se kapi razdvoje u beskraju, susreti koji zauvijek i ponovno ostaju prepoznati u nama.
Post je objavljen 13.02.2005. u 10:43 sati.