Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/svjetionici6

Marketing

Doviđenja...

...do neke druge prilike... Dugo je bilo 13 godina čekati da se opet sretnemo. Nadam se da neću još toliko da dođem opet, ma zapravo znam to. Sad sam mirniji, slikao sam svaku siku, kamen, pa bar svakog drugog galeba. Drugi put ću imat zaduženje obić i južnu, odsječenu puntu, te jugozapadnu strmu stranu. Da mi je još provest jedno jugo tu i slikati ga, da mi je vratit se u 80-te s najboljom posadom obitelji Gašpar, Čapalija i Garber... Ne znam... prekratko je samo jedan dan; ali opet, mnogi nemaju ni to da im se snovi ostvare! Ja sam zato sritan čovik; vratio sam se na svoju lanternu. Svoju, jer unatoč legendama koje ovaj otok priča (podijelit ću ih s Vama u jednoj od skorih priča), svak tko ostane ovdje, uspije doživjeti dovoljno toga za napisati roman. Nikada nisam razmišljao o tome da ću jednog dana ja raditi upravo to - pisati!





Zahvaljujem se svojoj obitelji, koja je sa mnom prolazila trenutke mojega djetinjstva i iz koje sam crpio svu svoju podršku; majci, ocu, sestri... Hvala prijateljima i svima onima koji su mi u određenom trenutku života bili oslonac, pokrovitelj ili inspiracija...
Ja idem dalje; zahvaljujući Svetom Andriji, shvatio sam da ima još svjetionika na Jadranu koji čekaju da ispričaju svoju priču, no opet, Andrija je poseban i jedinstven; njemu ću se uvijek rado vratiti...
Ovo ljeto obišao sam ga isključivo s ciljem da zabilježim, dokumentiram i da ostane zauvijek u mojoj memoriji sve ono što je nosilo vrijeme mog djetinjstva. Iako mi je bilo teško, imao sam privilegiju; iako materijalno nikad dobrostojeći, u duhu sam bio milijunaš...










Jedno je pitanje, koje me mučilo od trenutka kad sam zadnji put otišao sa Sv. Andrije, a nije ono "Hoću li se vratiti", jer sam znao da hoću, samo ne i kad; a to je: Što je to što čovjeka vuče na ovu hrid, ovaj maleni otočić i da li je ovo mjesto jednako lipo onda kao i sad? Odgovor sam dobio zapravo ovo jutro, kad sam se uputio prema kopnu i natrag kući, pun dojmova;
Koliko god neko misto na svitu bilo lipo, koliko god ti se duša na njemu odmara, ono je bez ljudi koji zajedno s njim duhom žive, samo običan kamen na kamenu...












Poseban pozdrav mojoj majci Anici, ocu Ivanu, sestri Marijani; Vladi i Anđelini Čapalija, te djeci - Miroslavu i Nataši; Mariu i Elizabeti Garber, te djeci Romanu i malom Segoru (nije više mali) , koji je u svojim prvim danima života, baš kao Nataša i moja sestra došao na Svetog Andriju...

Nakon ove posade, još svega par godina Sv. Andrija je imao obiteljske živote; tad je nastupilo vrijeme kad su svjetioničari postali suvišni, a samo jedan je bio potreban da čuva lanternu. Ovo je posljednja posada koja se i danas čuje i komunicira kao jedna velika obitelj...
U spomen na sve bivše svjetioničare sa Sv. Andrije i njihove obitelji; u spomen na njihove priče koje su možda nikad neispričane, posvećujem ove stranice, slike, misli i sjećanja...


Post je objavljen 29.09.2005. u 15:55 sati.