Jutros sam stajao na stanici, čekao autobus uživajući u pogledu na Lovrijenac koji u zoru dobije neku neobičnu boju, ne znam bi li ikoji slikar mogao to dosljedno prenijeti na platno...
I tako čekam ja bus, sav romantičan zbog Lovrijenca, čudnog odsjaja i zore nad mojim gradom kad na cesti neki stari bus, kao da je sad izišao iz kraljevine juge, valjda je FAP(fabrika autobusa požarevac), lagano se dokotrljao do moje stanice i stao...i gledam ja bus, gledam...kad ono truba da signal i otvori zadnja vrata...molim? Pa neće valjda ovaj bus odvalit 20 km...učinilo mi se kao da se raspada i iz unutra i iz vanka...a kako je tek izgledao iznutra..."E ko preživi pričat će unucima!" - rekoh ja i uđoh u prijevozno sredstvo upitne kvalitete...
Kao što možete zaključiti, činjenica da sam napisao ovaj post znači da sam preživio taj "Balkan Express"...
Sjetio sam se jedne stare pjesme koju su znali pjevat Pomorci(učenici Srednje Pomorske Škole, poznati kao najveći huligani) kad bi se vozili busom br.6.. Dok je vozač popularne šestice molio krunicu da živ dođe do zadnje stanice, Pomorci bi se na okukama bacali u stranu radi doživljaja i pjevali:
"Vozi me vozaču, il me iskrcaj,
ova je vožnja božesačuvaj!!!"
E tako sam i ja pjevušio na zadnjem sjedištu, gdje su usput bili najlabaviji amortizeri, mislio sam da će doručak, koji sam s guštom doručkovao, završiti na kolegi ispred mene...
Čini mi se da ona zrnca za orijentaciju ili ravnotežu, što već, u srednjem uhu još uvijek "talasaju"...
Krasan početak jednog utorka...
Post je objavljen 27.09.2005. u 09:30 sati.