Što radiš?- upitala je stara sova.
Čučala je u krošnji. Iznad glave joj šešir od osušenog lišća, malo nakrivljen na desno oko. Još malo i ostati će gologlava. Šešir će pasti na vlažnu travu, zaplakati će maglica povrh njega i biti će zaboravljen. Ali sada, dok je još bio tu, nosila ga je s nekim prikrivenim ponosom.
Gledam kako lišće pada – odgovorim joj. I sunce gledam. Na zalasku je drugačije nego prije.
Mislim da je nije zanimalo što doista radim, već je tajanstvenim i tihim glasom rekla da mi mora prvom prilikom ispričati nešto doista važno i lijepo. Nikad mi se nisu previše sviđale te njezine odgode priča koje je uvijek prakticirala kako bi me učinila znatiželjnom i navela me da je nagovaram da ih priča, ali učinih tako i ovaj puta.
Jednolično i ispod glasa ispričala je staru priču obučenu u novo ruho. Upitah je za primjenu naučenog i to ju je naljutilo. Reče mi da sam agresivna i dosadna. U taj trenutak posljednji listić šešira pao je na vlažnu zemlju i sova ostade gologlava. Bila je malo smiješna, perje joj je bilo prorijeđeno kao i krošnja na kojoj je sjedila.
I tebe gledam - nastavih odgovor na njezino prvo postavljeno pitanje. Ti nisi sova, ti si papiga na grani. Gdje si zaboravila i izgubila svoje perje?
Nije me više čula. Zaklopila je slušalicu telefona.
Post je objavljen 27.09.2005. u 08:48 sati.