nekako se poklopilo da rođendani meni dragih ljudi padaju u zadnje dane mjeseca. dobro, jer plaća je već na tekućem računu. loše, jer nesvjesno-svjestan težine bankovnog računa uglavnom pretjeram u "cjenjenju" poklonoprimaca.
u ovo vrijeme brzog tempa života zalomi mi se da kupovanje poklona pretvorim u sprintersku disciplinu. optrčim nekoliko puta poznatim ulicama. pronađem trgovinu na čijim ulaznim vratima, podsvjesno, vidim veliku crvenu strlicu i blinkavi natpis "pokloni ovdje", uđem, stanem u red kao pred poštanskim šalterom i odaberem boju, marku, veličinu ili, naprosto, dizajn kutije. platim uvaljenu "robu" (koja obično ima mašnu dijametralno suprotnu od boje ukrasnog papira) i zgotovim posao brzinom kojom silazim sa zubarske stolice. u prvoj "trice i sitnice" radnjici kupim fani čestitku, našvrljam na nju nekakav poetski uradak, od kojeg ni Thompson nebi mogao sklepati pjesmu (neka mi oproste svi poklonici ovog anonimusa iz Čavoglava, ali zanevolio sam ga još dok je onako uporno mjesecima slao neke vjetrove na svoju babu) i požurim da stignem prije kraja rođendanskog party-a.
ali, ovomjesečni je rođendanski dan bio više nego poseban.
rođendan je slavila Moja Svjetlos U Tmini.
kao nesavršenom muškaracu (po definiciji) koji ne razlikuje slatko i kiselo vrhnje (kamo spadaju tučeno i vrhnje za kuhanje?) bilo mi je zabranjeno muvanje po kuhinji, zavirivanje u šerpe, nabavka potrepština koje nisu čitljivo napisane na papiriću i lizanje krema. dozvoljeno mi je, dakako, odabrati vrste kolača koje volim jer, ipak je to bio njen rođendan. slobodno predrođendansko vrijeme mogao sam iskoristiti u osmišljavanju "koreografije" darivanja.
neformalni je party (tko dođe – dobro došao) najavljen za 18 sati.
u Mojoj Cvječarnici naručio sam veliki buket ruža (Majo, hvala na divnoj cvjetnoj kreaciji), na kartici napisao samo VOLIM TE... i naručio dostavu za 17:30. dostavljača cvijeća sačekao sam na hodniku i skrio se iza lifta dok nije dostavio cijeće. nakon što je otišao pozvonio sam na vrata. Moja Svjetlos U Tmini bila je nemalo iznenađena kada sam joj, čestitavši rođendan, dao jedan poluuveli cvijet (Majo, kako si ono rekla da se zove) uz objašnjenje..
- sorry, neki je budalaš prije mene pokupovao sve ruže...
- ma nije važno! tješila me.
- samo malo, ovaj je buket naručio neki tip i potrošio sve ruže. tko ti je to poslao!
iako sam izgledao ljut i ljubomoran kao Othelo, nije upalilo. Moja Svjetlost U Tmini brzo je shvatila šalu. uručio sam joj "poklon" – dvadest centimetara veliki pehar na koji sam ugravirao:
"ZA OSVOJENO 1. MJESTO U MOM SRCU".
gotovo se rasplakala. uzela me za ruku i odvela u sobu da "poklon" pokaže gostima koji su tamo već sjedili.
šit!
šestero ranoranilaca već je uredno zaposjelo sjedalice, srkalo kavicu i pretvaralo dnevni boravak u pušnicu. sjebaše mi "koreografiju". ovaj mali igrokaz zamišljen je samo za nas dvoje i nisam očekivao publiku. naravno da pehar nije bio jedini poklon, ali ostatak igrokaza više nije imao smisla. s kiselim osmjehom odveo sam je do spavaće sobe i izvadio ostatak poklona koje sam tamo skrio dan prije.
ne volim ljude koji kasne, ali više od toga one koji dođu ranije.
Post je objavljen 26.09.2005. u 00:22 sati.