Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/zloinapako

Marketing

KAKO SAM RAZDJELIO SEBE

"Ima dvije vrste nesreća: nesreće koje se događaju nama i sreće koje snalaze druge." - E. Kishon
svim dragim prijateljima koji sumljaju da postoji izlaz…

nema zdravih, stari moj, samo loše pregledanih! drobio je dr. Hertz sjedeći na rubu bazena s plavim ručnikom oko vrata dok su mu oči pasle, kao krave na tekšaškoj preriji, po mladim curama u oskudnim badićima.
sereš, a dobri smo si, moj doktore.
dr. Hertz imao je jednu opsesiju, dobro dvije, ako računamo neodoljivu potrebu da virka za suknjama – što mlađim to boljim, završavao bi svaku započetu priču - bolešću.
i tako, sudbina il' šta li je (kako bi rekao Bajaga), nije prošlo duga od ispraznih bazenskih laprdanja, a ja svrših kod liječnika opće prakse.
pretrage su valjda izmišljene da vas, i ako ste moguće zdravi, pretvore u bolesnika, a lijećenje u jedan veliki nedodirljivi birokratski aparat. i tako sam nekoliko tjedana bio u žrvnju lječničkog mlina dok nisam uštelio bolničku pretragu.
- idite neka vam izvade tumorne markere. nije to to, ali da budemo sigurni.
Specijalista S Debelim Naočalama izgovorio je tu rečenicu smireno i tiho kao da najavljuje na koji kolosjek upravo stiže dugoočekivani vlak za Nigdje.
u tišini iza njegovog monologa čuo sam u glavi buku 7. Konjičke koja je, uz trube i pokliće, jurila u spašavanje moje hrabrosti.
od trenutka kada vam uzmu krv pa do donošenja presude ostaje vam četiri sata da osmislite svoju budućnost. premalo vremena da biste razmišljali o onome što bi bilo da je bilo. trebalo je smisliti što dalje, ako bude. prvo što mi je palo na pamet, kada je ona počela opet kudikamo normalno funkcionirati, bilo je – kako razdjeliti ono što imam.
sjeo sam u prvi kafić, naruči produženu s miljekom i šlagom, zapalio cigaretu (sad ga jebi) i krenuo po nekom logičnom (morbidnom) redu.
nekretnine.
ono što sam do tada stekao, a onda nisam imao namjeru dalje stjecati, nabrzinu sam razdjelio prijateljima i neprijateljima (u svojoj životnoj prtljazi uvijek imate stvari koje bi radije poklonili svojim neprijateljima).
ostalo je još dva sata i pola šalice kave da razdjelim što mi je preostalo. samo, kako i kome razdjeliti sva ona životna iskustva koja sam mukotrpno skupljao, a poneka i skupo plaćao. kako i kome ostaviti gomile ideja, taj početni kapital neke bolje i vedrije budućnosti. kome dati u ruke svoja sječanja na ljubavi, one velike i one male (ako male ljubavi uopće postoje).
tko može bolje raspolagati mojim snovima, mojim sjećanjima, mojim nadanjima od mene samoga. zar ću biti prisiljen to "blago", tu vrijednost godinama stjecanu, ponjeti sobom na Velike Pašnjake ili naprosto staviti u ruke nekome tko neće znati cijeniti tu vrijednost.
zašto sam ovdje?
da li je moje postojanje Božija volja ili samo ples atoma po svirci neke, nama nečujne, svemirske glazbe?
ustvari nije bitno, jer netko je, tu i tada, stvorio ovu tvorevinu koja misli, radi, sanja, ljubi zbog nečega.
zbog čega?
da pronađem lijek protiv neke bolesti, da projektiram najveću zgradu, da rješim problem međugalaktičkih putovanja? nisam izvOjevao neke velike bitke, nisam izmislio ništa što će čovječenstvo pomaknuti milimetar od onog mjesta gdje sada stoji, nisam iza sebe ostavim nešta toliko vrijedno da moje ime osvane u nekoj Velikoj Knjizi Zaslužnih. ja sam, jednostavno, proživio život kako sam najbolje znao i mogao, ako to ikome išta vrijedi.
toga sam dana poslijepodne nazvao Rijeku i zatražio Donorsku Karticu. tako će, barem jedan dio mene, jednom, sudjelovati, možda, u ostvarenju neke velike divne vizije.
i ove misli s hrpetinom tipfelera i nebuloznim rečeničnim konstrukcijama pred vama su da posluže kao trag da sam jednom bio TU.
onako, ako vas baš i zanima, nalaz je bio negativan i nisam (a i neću) prestao pušiti.

*obavezno čitati uz: «Rekvijem» album Balkanska Rapsodija; J.B.Štulić



Post je objavljen 23.09.2005. u 08:53 sati.