Marketing
Povjerenje...
Ponukana nedavnim razgovorima u obitelji, s kolegicom, s dragim, razmisljam o tome koliko ljudi danas zapravo imaju, nemaju povjerenja u dobro u ljudima, u veze, brakove, prijateljstva, izljecenja, cuda...
Cula sam da se danas u nekim brakovima vode strogo odvojene financije, cula sam da mnogi mladi ne zele imati djecu, jer ce svijet i onako i ovako propasti, a i ne zele da se djeci dogode mnoge ruzne stvari koje oni sami prozivljavaju, cula sam da ljudi vise ne zele jedni drugima posudjivati novac, cula sam da zaljubljeni potpisuju ugovor ako zajedno kupuju rabljeni automobil, cula sam da ljudi vjeruju u lose, jer im je tako lakse ako se to lose i dogodi. Cula sam da se ljudi mire s bolestima, s postojecim, jer nemaju zivaca. Mladi ljudi bez zivaca, pravi doktori ignoriranja, rezignacije, glume, nepokazivanja emocija. Zid, Berlinski, Kineski...da sam umjetnica, a mozda jesam, napravila bi zid, a necu ga napraviti, al zvao bi se zid povjerenja.
Vazno je smanjiti rizik od bilo kakve ovisnosti o ljudima, ovisnost o ljudima je izgleda opasnija od ovisnosti o narkoticima. I sama se ponekad uhvatim u oblaku blagog nepovjerenja, a to je zapravo strah. Strah od nesigurnosti i ovisnosti je neugodan, ali ipak zdrav, u manjim dozama, koje pokrecu.
Pitam se kakva ce onda biti nasa djeca, ako smo se mi toliko zatvorili i zapravo na one najljepe elemente zivota gledamo s najvecim nepovjerenjem, ili bar sa strahom.
Hoce li nasa djeca citati bajke, ili samo basne?
Ma nasa djeca ce, ne citati, nego pisati bajke:)
U skolama se nece citati samo Smilje i Bosilje, nego i Ruzmarin, Lavanda, i Trava Hajducka (ce se citati naravno:).
Post je objavljen 22.09.2005. u 08:53 sati.