Koračala je svojom ulicom. Misli su joj se plele i mrsile, nepovezano su joj šaptale što "treba" učiniti, što reći, što odlučiti, a zapravo joj nisu puno toga rekle. Sitne kapi jedne od prvih jesenjih kiša su joj sipile po licu i kosi. Udubljena u nepromatranje svijeta nije to ni primječivala. Samo je pogleda uprtog u mokru cestu vukla nogu za nogom u savršenom ritmu. Čvršće je stegnula laganu jaknicu oko tijela i dalje nesvjesna hladnoće. Trgnuo ju je kratak pozdrav. Nije ni primjetila da joj je iz suprotnog smjera dolazila djevojčica od nekih pet godina. Ono što ju je toliko iznenadilo nije bio pozdrav već izraz njezinog lica. Bezbrižno, opušteno i znatiželjno, a tek osmijeh na njemu. Odgovorila je na pozdrav, a tada ju je dijete upitalo gdje ide. Jedva je pronašla odgovor u svojim mislima. Nije se ni snašla, a već ju je dijete obasulo još nekolicinom pitanja, a tada požurilo kući zbog kiše. Čak ni nakon spominjanja kiše nije ju primjetila, sve što joj se vrtilo glavom bio je onaj osmijeh, hrabrost da zaustavi nekoga na ulici i popriča s njim, ona znatiželja i iskrenost koju je i ona sama nekada posjedovala i na koju je potpuno zaboravila. I podigla je pogled od zemlje, pogledala nebo, nasmijala se kiši i vjetru i dozvala dijete u sebi. Jedan neobičan susret bio je dovoljan da shvati što propušta dok gleda u vrh cipela koračajući. Jedan mali osmijeh bio je dovoljan da joj vrati radost zbog čuda koje se zove život. I samo jedan kratki neobavezan razgovor bio je dovoljan da počne primjećivati velike stvari u onim malima.
::::::::::::::::::
I znate što? još uvijek me drži ta ista euforija koju sam imala u sebi toga dana kada sam slučajno naišla na nju. A do tada nisam ni primjetila da je cijeli život živjela u mojoj ulici u kojoj ima samo dvadesetak kuća. Danas sam ju vidjela, mahnula joj i nasmiješila joj se. Opet mi je poklonila osmijeh.