Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/vikend

Marketing

THE NURSE

Prvo što sam vidio ujutro bio je Ted koji je radio trbušnjake. Ne volim Teda. Živim s njim, plaća svoj dio stanarine i režije. Razmišljam da se odselim, ali nikako da to napravim. Zasad trpim ovaj stan i Teda u njemu. Ipak, kad ga vidim ujutro kako s blentavim izrazom lica radi te jebene trbušnjake, nekako nisam spreman dignuti se iz kreveta i živjeti.
- Ted – rekao sam – Ted, nemoj.
Ted se dignuo i krenuo prema kupaonici.
- Ne razumijem koji ti je kurac – rekao je i zatvorio vrata kupaonice. Pišalo mi se, a on se zatvorio. Dignuo sam se i, rastegnuvši se, krenuo prema kupaonici.
- Otvori! – lupao sam po vratima – Uvijek ti prvi uđeš u zahod! Šminkeru! Ko neka ženska si!
Onda sam zastao, čekajući odgovor. Ništa nije rekao. Iznutra se samo čuo nekakav zvuk - kao da medvjed tuli.
- Šta je bilo? – viknuo sam.
- Ništa! – čuo se Tedov uzbuđeni glas.
Činilo mi se da plače. Nisam znao šta bih sad trebao raditi... A uostalom, što ja imam s tim? Tužno je ostaviti odraslog muškarca da plače, ali šta mu ja tu mogu. Slegnuo sam ramenima i otišao natrag do kreveta buljiti u zid dok ne izađe iz kupaonice. Znam da bi bilo pametno raditi nešto korisno ili tješiti Teda, ali ne mogu biti pametan dok se ne ispišam ujutro i dok se ne umijem. Mogu samo gledati u zid. Zid je uvijek isti, bijel je i ne iziskuje visoku koncentraciju da bi ga se moglo gledati. Volim zid.

Ted je izašao 20 minuta kasnije. Nije bilo tragova neke tuge niti suza.
- Jesi ti dobro? – pitao sam ga, da zadovoljim glas savjest koji nekad zna biti tako pičkasto dobar.
- Zašto ne bih bio? – rekao je, uvlačeći se na krevetu u svoje uske traperice – Žurim, idem na posao!
Obukao se i otišao. On radi, zaboravio sam što. Neki društveno koristan posao. Ja nemam posao. Imam razgovor sutra u podne u jednoj firmi. Šef te firme je stari moje prijateljice. Možda dobijem posao. Danas stoga odmaram, mirne duše. Imam cijeli dan slobodan.

U podne me probudio telefon. Drugo buđenje tog dana, skoro jednako odvratno kao prvo. Naš telefon naročito iritantno zvoni. Nije zvono posebno glasno niti je zvuk previsok, ali naprosto me dira u živac. Kad me probudi telefon, dan mi je obično loš. Ovo sad znači da će mi dan biti loš na kvadrat, pretpostavljam.
- Halo?
- Bok, Petar! Je li Ted doma?
To je bila Lea. Lea je Tedova cura. Oke ženska. Lijepa je, izuzev očiju koje su krvave kao da po cijele dane plače. Ted mi je jednom nešto objašnjavao da joj je to neka očna bolest. Ne znam zašto mi je to objašnjavao, nisam ga bio ništa pitao u vezi s tim. Bilo kako bilo, Ted i Lea su zajedno. Nemaju puno tog zajedničkog, ali se prilagođavaju. Rade kompromise. Mijenjaju se tako da bi se mogli udobnije nasloniti jedno na drugog, i to je njima super.
- Nije Ted doma, radi. Zašto ga ne zoveš na posao?
- Nisam mislila da će ići na posao danas – šapnula je na telefon – Trebala bih samo doći kod vas uzeti neke svoje stvari. Bih li mogla?
- Može, može – rekao sam.
- Dođem za pola sata. Bok.
- Bok – rekoh. Bila mi je čudna, ali iskreno me nije bilo briga. Razmišljao sam da li imam još vremena odspavati. Zaključivši da nemam, otišao sam oprati zube da ne zapahnem Leu svojim jutarnjim zadahom.

Otvorio sam vrata Lei, a ona je držala kartonsku kutiju, kao da je donijela neki poklon. Kutija je bila prazna.
- Što će ti to?
- Ted i ja smo prekinuli.
- Au, jebote!
- Samo ću uzeti ove svoje stvari i idem – rekla je i krenula prema sobi.
- Trebaš li neku pomoć?
- Ne – rekla je smireno i počela uzimati neke svoje plišane igračke s police.
- Mislim, trebaš li pričati ili tako nešto? Možda ti je teško – slegnuo sam ramenima.
Ona me milo pogledala svojim krvavim očima i uzdahnula.
- Bit će sve u redu – rekla je i kimnula glavom, da potvdi samoj sebi da je u pravu.
- A, ako nije neka smetnja, kako to da ste prekinuli?
Ona je gledala u neku točku na nekoliko trenutaka, a onda uzdahnula i sjela na krevet.
- Već neko vrijeme osjećam da nije to to. Nisam tog bila svjesna, ali jučer je sve puklo. Nismo jedno za drugo.
Tu je napravila pauzu. Ona i inače, svaki put kad kaže neku rečenicu koja zvuči duboko, napravi pauzu.
- Vodio me u kino. Na «Kill Bill». On zna kako ja ne trpim nasilje i krv. Čak i ti to znaš! Uvijek sam mu pričala kako sam sanjala da budem medicinska sestra. Od malena sam se igrala sa stetoskopom i pravila se da liječim svoje lutke. Mama kaže da je to jedina stvar koje sam se uhvatila u životu i da je nisam puštala. Upisala sam se i u školu za medicinske sestre. Znala sam da mi se krv i rane gade, ali mislila sam da mogu. I nisam mogla, svaki put na praksi bi me uhvatila nevjerojatna slabost. Razumiješ kako je to? Jesi ti sanjao da ćeš biti nešto kad odrasteš?
- Pa... – rekao sam i slegnuo ramenima – Htio sam biti nogometaš.
- Eto! Zamisli da ti se gadi nogometna lopta. Nije to baš zgodno, zar ne? A zamisli onda da te tvoja cura vodi u nekakav kavez i gađa loptama! Tako sam se ja osjećala. Poniženo, prestrašeno i izdano. Poslije sam pričala s njim. Ja sam se rasplakala, a on mi je govorio da se ne živciram zbog takvih gluposti. Gluposti, kaže on? On uopće nije bio svjestan koliko je to meni ozbiljno. On me, zapravo, nikad nije uzimao ozbiljno.
- Istina, to je bila prilično ozbiljna situacija – složio sam se – Nije bio baš u redu.
Pogledala me zahvalno. Oči su joj nekak zasjale svjetlo – crvenkastim sjajem, kao rubini.

Nisam se nikad iselio jer mi je to bilo prekomplicirana odluka. Treba se odlučiti iseliti, pa naći stan po povoljnoj cijeni na dobroj lokaciji, što je teško ovih dana. Potrebno je naći i novog cimera, tko zna kakvog. Pa onda stavljati sve u kutije pa nositi u novi stan... Za sve to je potrebna nekakva upornost, a tog mi fali.
Seks sa cimerovom curom je isto komplicirana odluka, ali ide brže i ne zahtjeva mnogo razmišljanja i upornosti. Lagano pipanje u njenom autu, prodor u njen stan, šlatanje, skidanje. Zajahala me i oduševljeno, te nekako šokirano jecala, kao da je skočila u ledenu vodu, a da joj je lijepo. Lea je ipak bila dobra ženska. Nije mi trebalo dugo da svršim.

Poslije smo ležali u krevetu. Ona je pušila, ja ne. Nepušač sam, mada se poslije seksa osjećam glupo jer sam budan i ne znam što da radim s rukama. Ona se smješkala i otpuhivala dimove.
- Pimpek ti je dosta čvrst. I tvrd! – rekla je, a onda brzo ubacila – Ali nemam ja ništa protiv toga. Volim ja to.
- Dobro – slegnuo sam ramenima. Opet je nastala šutnja.
- Ti si Petar – stijena! –odjednom je bubnula.
- Molim?
- To ti je iz Biblije. Petar – stijena! Baš ti paše.
- Gdje se to točno spominje u Bibliji?
- Ne znam – rekla je – Mislim da je to neki Isusov učenik. Ne znam zašto su ga zvali Petar – stijena.
Opet je nastala šutnja.
- Čuj, moram ići – rekao sam.
- U redu je – kimnula je glavom, ne buneći se.
- Imam još razgovor na posao.
- U redu je – rekla je.
Već sam se obukao, kad mi je ona još doviknula iz kreveta:
- Petar!
- Reci.
- Ne živciraj se zbog ovoga. Nisam više s Tedom. Ne moraš se osjećati kriv.
- U redu.
- Mada, nemoj mu baš reći za ovo, oke?
- Ne bih mu rekao. Nisam baš takav.
- Znam da nisi.
Bio sam spreman da odem. Nisam znao kako da ju pozdravim. U kojem smo mi sad to odnosu? Da mi je prijateljica, rekao bih «bok». A ovako?
- Idem ja sad – rekao sam – Bok... vidimo se.
- Vidimo se – rekla je i pogledala me plačnim očima. `Konjunktivitis`, prošaptao sam i otišao.

Došao sam doma. Ted je ležao na krevetu i hrkao.
- Ted! – viknuo sam na njega – Četiri su sata popodne, zašto spavaš?
Probudio se i zabrundao nešto. Onda se sjeo na krevet i nekoliko momenata buljio u pod, kao da je izgubio pamćenje. Zatim je podigao pogled prema meni.
- Znaš da sam danas mogao povaliti kolegicu s posla?
- A da? – rekao sam, odvezujući tenisice.
- Otvoreno mi se nudila. Ali odbio sam ju. Ne želim prevariti Leu. Ona i ja imamo neke poteškoće u vezi, ali bit će sve u redu.
- To je i ona danas rekla – rekao sam – Došla je po stvari.
Ted je odmahnuo rukom.
- Ma bit će sve u redu!
Ne znam zašto su njih dvoje toliko opsjednuti tim redom. To što je sve u redu, ne znači da sve valja.
- I tako, kažeš – rekao sam – dobra ta kolegica s posla?
- Uh, dobra je mala! – otpuhnuo je Ted – Ipak, ostat ću vjeran Lei. Vjernost je jedan od temelja veze. Petre, tebi je ovo sad smiješno jer - ti si najobičniji jebivjetar! Da možeš biti vjeran i da se možeš vezati, znao bi o čemu ti ja pričam.
- Možda jednog dana – rekao sam, gledajući u štok od vrata. Ted je otišao u kupaonicu otuširati se. Neki francuski kralj je umro od upale pluća kad se jednom okupao, Ted bi valjda umro od raznih infekcija kad se ne bi jedan dan otuširao.
Iz kupaone se sad čuo samo zvuk tuša, nije se čuo plač. Razmišljao sam o ovoj vjernosti o kojoj je pričao Ted i zaključio da ima pravo. Ted će ostati vjeran Lei kao što će Lea ostati vjerna njemu jer vjernost, naposljetku, nije uopće u tome da li se jebeš s drugim ljudima ili ne već u tome da li se ponašaš kao kreten zbog te osobe, da li si dosljedan u tom kretenluku.

Ted se navečer lijepo obukao, namirisao i otišao kod Lee s nekim cvijećem. I pomirio se s njom.
A ja? Ja sam drugog dana dobio onaj posao. Fini posao, s lijepom plaćom. I bio sam zadovoljan.


Post je objavljen 21.09.2005. u 20:52 sati.