Marketing
Padovi i usponi
Prvi put sam ozbiljnije pala kad sam bila dvogodišnja djevojčica. Skakutanje po maminom i tatinom krevetu u večernjim satima mora da je bilo strašno zabavno. Do onda do kad nisam zveknula glavom u onaj gornji dio. I zaradila šivanje i nekoliko punata. Od onda do danas bilo je padova, ali nikad tako strašnih da sam nešto lomila. Zapravo baš i nisam padala, ne puno. Ali zato sam danas skoro skupljala zube. 
Jurnjava na autobus u štiklama (doduše, nisu to baš one prave štikle, ali meni su i ove dovoljno štiklave) navela me na pomisao da bi mi se moglo desiti da negdje trosnem tako trčeći. Pomislila sam to i danas dok sam trčala, ali pala nisam. A onda na poslu, spuštajući se po stepenicama poletila sam da sam mislila da ću se razliti po podu i ni sama ne znam kako sam se iskoprcala iz toga i ostala na nogama. No, par sati kasnije, penjanje po stepenicama nije bilo baš tako uspješno. Srećom, bilo je to ipak penjanje pa je skor dvije mikrotočkice krvi i ono «puno» gore, nekoliko slomljenih noktiju, jer ruke su spašavale glavu. Jedina olakotna okolnost je da me u oba slučaja nije nitko vidio.
Podsjetilo me to i na nešto drugo. Na padove koje u životu doživljavamo. I na ono što nakon njih ide. A stvarno tu ima svakakvih vrsta. Možda svatko od nas nije doživio sve vrste, ali poneke sigurno jesmo.
Čak i na blogu može se osjetiti da je vrijeme ispitnih rokova, jer neki blogeri marljivo uče i ne stignu nas ni obići. Što je dobro. Drago bi mi bilo da prođu, ali i pasti na ispitu nije kraj svijeta. Znam kako je to. Ništa strašno ako nisi znao. Ako jesi si znao i misliš da je bilo nepravedno, stvar je malo drugačija. No, kako god, ne preostaje tada ništa drugo nego sjesti za knjigu i naučiti bolje.
Padovi u kvaliteti komunikacije definitivno spadaju u čest razlog loših odnosa među ljudima. Čak i onih do kojih nam je stalo. Mislim da nema nikoga tko bi se mogao pohvaliti da mu to ide savršeno uvijek i svugdje. No, opet, nije li i tu jednako dobro znati (ili bolje htjeti) dignuti se? Lako je posvaditi se, puno je teže pomiriti se. No, mirenje i sposobnost opraštanja i traženja oprosta pa makar i samo pogledom ili načinom razgovora, ako već ne i riječima, veliki je korak. Korak koji nam može napraviti samo i isključivo dobro. Nešto od čega ćemo se osjećati bolje. Sigurno.
Onaj pad koji je meni osobno najteži je emotivni. Teško ga podnosim, teško se dižem, nekad mi se čini da ću iza nekih takvih uvijek ostati «na podu». Ali kao što djetetu pomogne da se isplače mami ili tati na ramenu nakon nekog pada kada izgrebe koljena, tako i nama koji više nismo djeca suze pomognu. Možda ne plačemo baš mami, možda je to neki prijatelj, prijateljica. Čak i kada nikoga nema i kad nam se čini da smo skroz sami, onda je Bog sigurno tu, kraj nas, i razumije nas, sluša naše suze. One koje teku. Ili one koje se ne vide okom.
Padovi su sastavni dio života. Treba samo naučiti dizati se. A to može svatko, samo to treba željeti dovoljno jako.
Post je objavljen 21.09.2005. u 20:37 sati.