u njezin stan, na devetom katu žute zgradurine, jedne u nizu potpuno istih (kao da ih je osmislio nemaštoviti ahritekta s akutnom migrenom) ušao sam sumoran (kao vrijeme što se danima nadvija nad Gradom) s crvenom ružom ubranom još jučer, a kupljenom netom prije u prizemlju zgrade blizanke.
moja je cvječarnica bila zatvorena. cvječarnica u kojoj sam, obično, kupovao "te poklone u zadnji tren" kada sam smeteno zaboravljao važne godišnjice i bitne datume ili dolazio po vidljive znakove oprosta nakon što sam, namjerno ili ne, nešto sjebao. cvječarnica u kojoj je Maja, već po izrazu moga lica, osmišljavala cvjetne fantazije i pronalazila načina dostavljati iste na mjesta i u vrijeme koje je određivala moja raspamećena mašta (orhideja u 7:03 na njenom poštanskom sandučiću, ne prije – ukrast će ju, ne poslije – proći će)
moj izraz lica i ruža izvučena ispod jakne zamrznuli su njen osmjeh doborodošlice. znala je da ovaj "poklon" nije iznenadni izljev nježnosti kakvih je već i prije od mene doživljavala.
poznavala me, Moja Svjetlost U Tmini, i više nego što sam htio i više nego što sam dozvoljavao. virkala je, onako kradom, u oklop u koji se moj Rak zavlačio bježeći, ponekad, od problema koje nije "smatrao potrebnim" riješiti odmah i sada. dozvoljavao sam joj da nekad škicne u ono moje Ja zaključano u drvenom kovčegu od ebanovine s metalno okovom. nije to baš bila "dozvola", nekako više stečevina za minuli rad, više kao bonus za prekomjerni trud u ovih godinu i kusur.
- što si radio jučer, ljubavi?
kao stampedo pomahnitalih zvjeri jurila je mojom glavom gomila naučenih muških laži: poslovni sastanak se otegnuo, noževi su bili tupi; slučajno sreo staro društvo, valjali gluposti do neko doba; umoran odmah zaspao, ugasio tv pred zoru; naletio na Njega, opet ima neku frku....
- bio na kavi. rekao sam.
a stampedo dobrih isprika nepovratno je odmicalo dižući prašinu. vratit će se oni, neki drugi put, znam ih, nanjuše nesigurnost, strah i krv.
iako su njene usne bile potpuno nepomične, ono očekujuće pitanje
- s kim?
izgovorile su njene oči, jasno i razgovjetno (kao kad djete izgovori riječ mama).
htio sam zapaliti cigaretu, uvijek zapalim cigaretu kad trebam nešto važno odlučiti ili reći. jebemti svježe oličene zidove i netom oprane zavjese i pušenje na terasi devetog kata.
istinu ili laž? što noćas želiš ćuti lutko?
istinu, dakako, serviranu kao hladni pladanj na švedskom stolu. samo...
hoćeš li shvatiti da je lijepo ukoričena knjiga u tamnosmeđu kožu sa zlatnim utisnutim nazivom Ženski Bosanac već odavno pročitana, zaklopljena i spremljena na policu. da onaj bookmark, što viri iz knjige, ne označava mjesto gdje sam prestao čitati i od kuda ću nastaviti ako mi se i kada prohtije. hoćeš li shvatiti da je ostavljen u knjizi upravo zbog «onih dana» u životu jednog Raka kada je voda mutna, a čvrsti oklop zaštitnik, premali i pretjesan. onih dana kada je stvarnost neka druga dimenzija, a sjeta se toči kao vino na sv. Vinka – bez mjere. hoćeš li shvatiti da su označene stranice samo vrata nekog drugog svijeta, kroz koja, s vremena na vrijeme, samo provirim.
shvatit će Moje Svjetlo U Tmini, kao i mnogo puta prije toga, samo hoće li razumjeti?
- sa Ž.B. rekao sam
viđala je ona na mojoj polici tu, u tamnosmeđu kožu, ukoričenu knjigu kao, u ostalom, i sve druge pročitane knjige iz moje prošlosti, ali niti jednu, pa čak ni onako kradom, nije otvorila i pročitala (ni sažetak na unutrašnjoj strani korica).
- daa? i kako je?
pitanje u sebi nije imalo ni trunke zainteresiranosti. bilo je to pitanje koje mi je trebalo olakšati nastavak priče.
- pustimo to. tebaš mi noćas. voli me, onako jako.
spavala je.
na njenim su se golim leđima poigravale sjenke cvjetova i leptira sa svježe opranih zavjesa što su plesale na povjetarcu pritvorenog prozora.
u mojoj je glavi svirala azra. ako znaš bilo što.
ne znam što da radim sa sobom
na što da misli bacim
i da stvaram, polako, pjesmu o tebi...
istinu, lutko, od mene ćeš uvijek čuti istinu. dogovorili smo se tako prije godinu i kusur. ja sam igrač koji igra pošteno (za raju, kako pjeva zabranjeno pušenje) i nije mi bitno što ću možda skončati u nekom "nižerazrednom Vratniku"
Post je objavljen 21.09.2005. u 08:43 sati.