Zaista, kamo?
Odjekivalo je pitanje upućeno mu niotkuda na ulici, tek opranoj kišom...
-Kamo?
Odnekud se stvorio i prohladan povjetarac koji je ustvari bio ugodan dok je dodirivao lice, ali neugodan ako je ušao pod košulju. Požutjelih je listova bilo sve više na pločniku koji se sporo sušio.
Više nije bio siguran kamo je to krenuo, a započinjao je i suton, dan se obrušavao prema noći tonući s onu stranu zapadnog horizonta.
Okolna su brda nježno šaputala o smiraju godine koji se nazirao povrh cijele te slike povečerja...navrla su sjećanja...
Na trenutak kao da je začuo korake negdje iza sebe, no kada se okrenuo nikoga nije bilo...
Koji je dan?
Subota, petak, što? Vikend zasigurno, mora biti jedan od dana vikenda...u zraku se osjećala prednoćna bonaca.
-Zaboravio sam kamo sam krenuo!- sjetio se...
Je li krenuo po izgubljenu bocu zaborava, ili tek tako odlutao od samoga sebe u daljinu dugog pločnika, što je vučen na sjever gubio samoga sebe uz dugu, još uvijek zelenu živicu?
Oblaci su nalikovali na slonove, golubinje sive boje s bjelim pramenovima tuge na obodima...
Kakav završetak dana!
No sve će to prekriti ubrzo početak noći...neće biti zvijezda...
Ipak znao je na kojemu je dijalu neba Veliki medvjed. To je bilo dobro, jer uz to znanje znao je i na kojoj je strani debla bilo mahovine...dakle nije slučajno to što putuje na sjever! Odlično!
Korak je ubacio u treću brzinu koračanja i tek što je uhvatio ritam , kao da je opet negdje ispred njega ovaj puta, samo na čas iza maglovite granice vidnog polja skliznula poznata silueta...
-Ovo je igra skrivača, odavno odigrana...ponavlja se! Pomislio je.
I krenuo je dalje, jer ishod te igre bio je uvijek drugačiji i otkriče novo...to je igru činilo zabavnom...
Loveći trenutak za svoju košaru sjećanja naslonio je grudi na sve jači sjeverac.
-Pronaći ću te opet..znam! Nosila ga je misao kroz sukob noći i dana.
Još jedan krug razloga valjalo je proći...
Post je objavljen 17.09.2005. u 17:27 sati.