... što svaki dan dođem doma s posla krepana k'o pregažena mačka i nemam snage ni volje za ništa a comp mi već danima stoji kraj stola polusložen i nema niš na tv-u osim glupih realitija u obliku bara, kuće ili okupljanja povodom otvorenja zagrebačkog velesajma i što mi je svakim danom guza sve veća i leđa sve više bole a još niš ne poduzimam jer sam umorna i jedva čekam da dođem doma i legnem i što mi se fakat ne da pričat ni s kim poslije 5 jer mi je svega dosta i što me mamili svaki dan dočeka s istim pitanjem: pa dijete moje jesi to ti? i što ja na to odgovaram neku glupost i trudim se biti dobra prema njoj, a ustvari nemam što pametno reći i što se uopće ne zabavljam u životu, ne sjećam se kad sam zadnji put bila kvalitetno vani a kamoli isplesala dušu i napila mozak (nije nužno) i što su cijene benzina sve veće i što moj unić, koji i nije moj, ali ga ja vozim, ima samo 45 konja i što me kreten koji se cijelo vrijeme vozi ko u penziji opere na startu na semaforu i onda se uguzi ispred mene i ne da mi da se vozim ko čovjek, odnosno žena i što svaki dan na indexu objavljuju članke o britney, madonni, jordan (who the F*** is she???) i što ih ja stalno čitam i što sam zaboravila skoro sve što sam naučila iz španjolskog i kinder bueno jer je baš fin...
Eto, sad mi je lakše...
Post je objavljen 15.09.2005. u 12:43 sati.