Još jedan od izuzetnih pisaca koje čitam s teškoćom - baš kao i Krležu, "ne dijelimo senzibilitet". Moram priznati da slično osjećam prema cijeloj austrijskoj sceni - Handke, Jelinek, Musil... - fakat moraš biti posebna zvečka da te omađijaju. No, nije li još davne 1982. Johnny pjevao:
krenuo sam u vienu
da pronađem svoju djevu
nisam znao što da radim
išao sam tamo prvi put
hladan kao led
ubilo me beznađe
austrija zemlja teška
za hodače sivih cesta
klasni mir i takve trice
ustajala žabokrečina
hladan kao led
ubilo me beznađe
stara viena dobro ime ima
lijepo ime koje znaju svi
al' djevojke na ulicama ničemu ne vrijede
i kriplovi su česti i svakodnevna stvar
rekoh spasi bože oesterreich
Natrag na Bernharda i nećaka:
Daklem, ja to zovem pričom koja šokira!
Zaboravimo sve one poluidiotluke tipa "Seksualni život moje bratučede", tradicionalnim oruđem šoka gladnih autora, gdje pismeni literati viškom eksplicitnog seksa nadoknađuju manjak ideje. Pokažite mi literarnu ambiciju koja nije posvetila barem paragraf erekciji, penetraciji i ejakulaciji i ja joj skidam kapu!
Herr Bernhard ne poseže za popularnim metodama već u prvom licu pripovijeda o dugogodišnjem prijateljstvu s Paulom Wittgensteinom, nećakom slavnog filozofa. Cijela se knjiga sastoji od jednog jedinog paragrafa, a završava Paulovom smrću, koji umire sam, siromašan i teško bolestan, no Thomas nema hrabrosti u tim posljednjim danima obići najboljeg prijatelja. Ne odlazi mu ni na sprovod.
Vrlo ljudski, rekla bih slabost gotovo svakodnevna, no svejedno, fakin šokantna priča! Tko je u mazohističkom raspoloženju, samo dajte, knjiga je odlična!
Post je objavljen 12.09.2005. u 10:56 sati.