Hrvacka, Hrvacka... orilo se diljem nacije nakon utakmice s Islandom. Zericu smo se smrznuli kad su plavokosi ljepotani poveli, ali mi Rvati smo očito nepobjedivi. Da su nam slučajno još jedan gol dali, lomili bi im noge dok se ne predaju. Ako ne vjerujete meni pitajte Niku Kovača. No kako smo ih natrpali u drugom poluvremenu nije bilo potrebe da dejstvuju naše najjače snage. A to su one snage koje mogu popit dvajest pivi i nakon toga ne samo da mogu stajati na nogama nego se mogu i penjati po visokim ogradama, goloruki razbiti pet-šest specijalaca te bacati sjedalice (ili molotovljeve koktele) i do osamdeset metara u dalj. Takve lole ćete rijetko naći na terenu (samo kad provale u njega), njihovo prirodno okruženje je ipak tribina. Tu smo neranjivi i nepobjedivi.
Da smo nepobjedivi potvrdila je i utakmica protiv Malte. Istina, ona preplaćena jadež nije pobjedila na terenu, ali smo im barem mi sve porazbijali. Mi Hrvati... Naše najjače snage, a to su one iz prvog odlomka su na Malti pokazali svu raskoš svog talenta. Malteška policija nije znala šta im se dogodilo. Da nas tri-četri tisuće dođe na Maltu za par sati bi mogli biti zemlja s tisuću i jednim otokom. Ovak smo ipak bili brojčano nadjačani. No zato smo iz ove pobjede naučili par važnih lekcija. Jedna je svakako da je Malta u Europskoj uniji. Tako da dio ekipe koja je neoprezno dopustila da bude uhićena neće moći po špeceraj u Sloveniju. Ili će gubit živce švercajući se. Uzalud im je bila obrana pred malteškim sucem da su samo čistili stolice kad su opalile, kad je opće poznato da pravi Hrvati za čišćenja i spremanja imaju strojeve koji to rade umjesto njih. Majke i supruge.
Ovi krasna turistička putovanja koji nalikuju hunskima od prije nekoliko stoljeća su samo djelići krasnih iskustava koje je svaki pravi Hrvat imao. Putovanja proširuju vidike i nezamijenjiva su za izgradnju karaktera. Mnogi će se sjetiti divnih izleta u Rimu, Milanu, Auxereu, gdje smo zauvijek ostali u srcima i sjećanju domaćina. Kao pošast gora od najezde skakavaca. Domaće izlete smo već prestali brojati. Bacanje kamenja od deset kila na tuđe glave, razna cipelarenja i gađanja svim i svačim, paljenja auta protivničkih junačina su sam dijelić iz širokog repertuara naših vedrih putnika. Po kreativnosti bi nam mogli mnogi zavidit. Prvi oni pjegavi englezi. Kaj oni znaju. Samo vikat Ingland, Ingland. Naloču se pa sve porazbijaju. Treba bit pravi faker pa unijet pjevca na stadion i zaklati ga. Ili bacit suzavac. Mate jel gubimo... Ne... Ma ko ih jebe... bacaj suzavac... da ne propadne, kad smo ga već unili...
Ovdje smo došli do dijela u kojem treba ukratko opisati opremu koju svaki pravi muškarac mora imati. Šal, majica i slična obilježja stjega pod kojom se borimo, Ribar ili Žuja, ovisi ko šta voli, spadaju u osnovni paket. Od dodatne opreme tu su naravno baklje, bokseri, štapovi i slična hladna oružja. Napominjemo da je šal esencijalan od kada kamere prate dvoboje. Ne samo da štiti vrat ili bubrega nego štiti i identitet, ako ga zavijete oko lica dok cipelarite policajca. Ili nemoćnog starca. Svejedno.
Sutra je veliki događaj koji će samo potvrditi karakter pravih fajtera. Nakon velikih uspjeha po Europi konačno će se naši junaci moći dokazati i pred domaćim specijalcima. Opet će Hrvati pobjediti. Tri Pe. Sve ćemo popit, porušit i pojebat. Dobro ajde ovo zadnje nećemo, ali dobro zvuči. Sutra će purgeri i tovari pokazat jedni drugima čija majka crnu vunu prede.
Navodno je povod nekakva nogometna utakmica.
A jebeš tekmu ak nema šore.
Post je objavljen 11.09.2005. u 00:22 sati.