Da, tako se to zvalo u vrijeme kad sam ja išla u školu. Radi se o roditeljskom sastanku, naravno. Danas mi je dan prošao u tom znaku. Mislim, sve o.k. počela je nova školska godina, pa je red, kako to već biva da se okupe roditelji oko učiteljice, u svrhu što boljeg, jeli, upoznavanja sa planom i programom u novoj školskoj godini. Jako interesantno, zar ne. Mislim, ja uživam na takvim okupljanjima.
Svakom normalnom je jasno da učiteljica, koja je btw sasvim o.k. i normalna osoba, mora održati ovo sveto okupljanje, jer joj je to naredilo vrlo ministarstvo.
Svako normalan dođe u nadi da će to brzo završiti, jer radi se o klincima u 4. razredu osnovne škole, dakle, problema nema. E, tu je keč, jer, naravno, nismo svi normalni. Već po defaultu, tu se uvijek nađu dvije jaaaaako pametne mame, koje, jebote, nemaju drugog posla nego biti protiv svega.
Dakle, ako smo svi za lijevo one su za desno, svi gore - one dole, svi van - one unutra, svi hoće - one neće. I naoružam se sa sto kila živaca, i znam unaprijed kaj me čeka, ali fak, fak, fak, one me svaki put snervaju, ono, propisno. Vidim da i učiteljica pizdi, ali ona mora to fino diplomatski riješiti, mislim, nemože baš sad tu pred svima, reći antiprotivnim mamama da odjebu u troskoku, a vidim joj na faci da bi im najradije baš to rekla.
I tako umjesto pol sata jednostavnog bla-bla-bla učiteljice, podnjela sam sat vremena sraćkanja nadobudnih mama o nečemu šta nikoga ne zanima. I tu još nisam dobila popizditis.
Popizditis sam dobila kad sam skužila da je nastava mom sinu završila prije 15 minuta, da vani pada kiša, i da mi je dijete otišlo kući pješice po najvećem pljusku, dok ja sjedim gubeći vrijeme jer sam pristojna. Zbog dvije guske. Fakat sam glupa. I ljuta na sebe, a to mi je najgori osjećaj. Mislim , kad se ljutim na drugog okrenem se i odem, a od sebe nemogu otići. Bad.
Post je objavljen 09.09.2005. u 23:21 sati.