Ovaj post potaknuli su jedan blogger svojim postom "The American Way", i jedan kolega moga dečka koji je ljetos vlakom proputovao Bugarsku, Rumunjsku, Tursku i Grčku i vratio se s nekoliko zanimljivih pričica.
Prije no što počnem rantat, pozivam vas da sudjelujete u malom eksperimentu.
Odgovorite mi, molim vas, na sljedeća pitanja. Onak, na brzaka, iz glave, pa kud puklo da puklo.
1. Koliko ima država u Indiji?
2. Na koliko regija se dijeli SAD i kako se zovu?
3. Da li je engleski službeni jezik u Indiji?
4. Koje nacije imaju ugovorene brakove?
5. U kojoj zemlji, kad polažeš srednjoškolsku maturu, istodobno biraš svoje legalno ime, ono koje će ti od tog dana pa zauvijek biti na svim formalnim dokumentima?
6. Koliko je točno država na istočnoj obali SAD-a?
7. Kad je osnovan GATT? (I što je to?)
Sad, iskreno, koliko vas bi znalo sa sigurnošću odgovorit na to? Ako mi se posreći, nećete surfat i nać odgovor ili scrollat dole po mom tekstu i vidjet jesam li ja dala odgovore. Mislim da većina zna samo odgovor na pitanje br. 6. Većina, no ne i svi. (Prove me wrong!) Zašto uopće pitam?
Zato što sam ponekad fascinirana vlastitim neznanjem. A još više jer me ljuti tuđe. Balvani, oči, da, da, no ljudska priroda pobjeđuje... pa here goes!
Ja znam odgovore na svih sedam pitanja, no samo jedno sam naučila u školi, odnosno na fakultetu, jer sam studirala engleski. 1 od 7, to je moje opće znanje koje sam dobila obrazovanjem. Odgovore na ostala pitanja sam naučila kroz prirodu svog posla (prevoditelj). Pa ipak, za odgovor na pitanje br. 4 nisam sigurna da mogu, bez provjeravanja, dati potpun odgovor, kad izuzmem poriv da počnem nabrajat sve muslimanske države. I to je moje opće znanje, uvjetovano ne svjesnim naporom učenja o drugim kulturama, već mojom, sasvim slučajnom, (radnom) okolinom. Imam i drugih primjera. Jednom je na upitniku neki tip odgovorio na preliminarna pitanja o povijesti, mislim, koja su se meni činila kao da ih je netko pisao tako da ih je vadio isključivo iz fusnota na kraju neke opskurne povijesne knjige. Ni u ludilu da bih znala odgovore. Nisam ih ni poslije upitnika uspjela zapamtit. No, isti taj tip koji ih je sve znao, popušio je veliku nagradu jer nije znao tko pjeva "Under pressure". Ostala sam zabezeknuta. Kak to može ne znat?! Hello?!
Hoću reći, rupe u općem znanju su arbitrarne. Tko je tu onda glup? Reklo bi se, oni koji ne mogu naučit, ali nisam o tome htjela pisati. Mene zanima, koliko su Amerikanci glupi? Ili u prijevodu: koliko smo mi bahati i s visoka gledamo na Amerikance?
Amerikanaci su glupi
Slušam godinama razgovore, komentare i mišljenja o glupim Amerikancima. Nepismeni su, zemljopis im je zadnja rupa na svirali, ništ ne znaju - glupi su. Recimo, gore spomenuti kolega, slušao je, putujući ljetos, jednu grupu ljudi iz raznih zemalja među kojima su bile i dvije Amerikanke i jedan Poljak. I pitaju Amerikanke, kako je u Poljskoj? I veli Poljak, pa mi u Poljskoj imamo samo jedan auto - predsjedničku limuzinu - tako da kad idemo na aerodrom, pokupi nas ta limuzina i prebaci do aerodroma i tako vam poljski predsjednik služi svom narodu. I, priča tvrdi, Amerikanke povjerovale. Svi ćemo se mi zapitat kad to čujemo, kol'ko glup možeš bit, točno? U ovom trenutku, prije no što krenem dalje, htjela bih da razmislite o pitanju br. 5. Ako ja kažem - u Indiji - oćete mi povjerovat ili će vam pasti na pamet da vas u svrhu ovog mog ranta možda i samo zajebavam?
Američka glupost nije veća od naše. (Samo nas može puno više koštat, no i to je drugi par rukava). A tko će vjerovat mom odgovoru, tko će imat interesa da me provjeri, ovisi o pojedincu, njegovom interesu ili trenutnom raspoloženju, a o gluposti? Pa ne baš - jeste li glupi ako ne znate? ili još bolje, koliko ste točno glupi ako vas nije briga pa nećete provjerit? Indija je Hrvatima daleka, dalja no što je Hrvatska Amerikancima.
Amerikanci su nepismeni
Tvrdnja da su Amerikanci nepismeni totalni je apsurd i pokazatelja našeg neznanja. Nisu nepismeni!
Argument 1: Hrvatska ima poveći postotak nepismenih. Ne seri kad ti doma nije čisto.
Argument 2: Hrvatski se piše kako se izgovara. Pa zato hrvatski prvašići kad nauče pisati sva slova mogu u prvom razredu osnovne škole, dakle u devet mjeseci, bez problema i uz minimalno vježbe, jednom kad shvate princip povezivanja slova u riječi, napisati bilo koju riječ iz vlastitog vokabulara (dakle, bilo koju koju znaju izgovoriti).
Bez obzira na tu ogromnu prednost, klincima se i dalje još 4. razredu osnovne zaleti da ne stave veliko slovo poslije točke, da zeznu č i ć i sl. (Znam, predavala sam. Znam, i meni se desi).
Svi klinci kojima je materinji engleski, moraju naučiti ne samo oblikovati slova, već moraju zasebno naučiti pisati sve riječi koje znaju izgovoriti. Pravila nema. Ne na nivou objašnjivom sedmogodišnjacima. Sličnosti ima, ali pravila ne baš. Na ovo se nadovezuje još i problem vokabulara. Naime, engleski ga ima puno, puno više od hrvatskog, tako da djeca u njihovim školama od prvog razreda uče i 3000 novih, njima do tada nepoznatih!, riječi godišnje. I tako svake godine školovanja! Sa svakom novom riječi, oni je de facto uče i pisati! I da, čudno je kako nikad ne čujem kako su Japanci i Kinezi nepismeni. Njihovi klinci uče pisati do 4 školske godine! I to samo osnove.
Argument 3: Sekundarna pismenost.
Naime, od prvog do četvrtog srednje američki će klinac napisati barem dvadesetak pismenih uradaka, pod vodstvom profesora, s vremenskim rokom od 45 minuta do nekoliko tjedana. Naučit će formu novinskog članka, kolumne, argumentiranog eseja, i kratke priče. Naučit će istraživati, povezivati gradivo i diskutirati vlastitu književnost. To im je sastavni dio predavanja engleskog jezika i književnosti. Radit će stilske vježbe pisanja pjesama, haikua, kraćih proznih djela na zadane teme, nešto što kod nas nestaje nakon 4. razreda osnovne škole. Hrvati će, s druge strane, drljati osjećajne tinejđerske fantazije u formi subjektivnog osvrta ili crtice, dvaput godišnje u zadaćnici, pisat će s rokom od 90 minuta, s minimalnom povezanosti s gradivom iz hrvatskog, osim što je jedan ponuđeni naslov uvijek citat pjesme koju smo radili u prošlom polugodištu, bez ikakvog istraživanja (šta mi pada napamet! ne mogu to djeca, oni su premali) pokušavajući pogoditi ukus svog profesora iz hrvatskog. Eventualno će, da si dignu ocjenu, napisat referat iz nekog predmeta, koji će biti većinom prepisan od negdje.
Niti jednom u mojoj srednjoj školi nas profesor nije učio citirati tuđe riječi, i tu mislim, doslovno, kako citirati, a kamoli kako mogu u svoj vlastiti tekst inkorporirati nečije riječi. (A moj je srednjoškolski profesor iz hrvatskog glasio za luđaka, ali naučio me štošta što mi je na faksu glavu spasilo, i kasnije shvatih, mnogo više no što su učili u drugim školama). Tamo gdje je meni matura počela i završila, Amerikanci počinju u prvom srednje.
I zato, jedan prosječni Amerikanac sa diplomom srednje škole zna bolje napisati esej od većine hrvatskih fakultetskih studenata, ponekad i profesora. Prestrašno. Tko je tu nepismen?!
Amerikanci su neobrazovani
Najćešće se čuje: oni misle da je Hrvatska na Bliskom istoku! Ne znaju di je Minhen! Da, i?
U školi u kojoj sam radila učiteljica razredne nastave u dnevnik nije znala iz dokumenata pravilno prepisati Massachussets, u kojem je jedna od učenica bila rođena!
Zar svi Hrvati znaju di je New York, LA, San Diego? Ne, ne znaju svi. Da, zna ih većina. No, većina Hrvata je bombardirana američkim sadržajima, pa nauče iz televizije, knjiga, novina. Guess what? Istim tim američkim sadržajima su bombardirani i Amerikanci. Oni o ostatku svijeta su informirani k'o mi o Maleziji ili Indiji. Manje, čak.
Nije da nama fali bisera: jednom sam na naslovnici Vjesnika vidjela da se sprema frka panika na Srednjem istoku! (Middle East Amerikancima, no Bliski istok Hrvatima!). Ne fali bisera ni ostalim Europljanima: još jednom da se vratim na kolegu koji je putovao ljetos. Razmislite o slici koju imate u glavi četiriju zemalja koje je posjetio: Rumunjska, Bugarska, Turska. Posegnite za svojim predrasudama i iskreno priznajte: koja vam je najmanje nazadna, najeruopskija, gdje su ljudi najobrazovaniji? Meni - Grčka. A u Grčkoj se kolega uzlazivši na Nekropolis (is it?), dosjetio da bi možda pokazavši svoju studentsku iskaznicu mogao proć s kakvim popustom. Pa je dao karticu na kojoj piše "University of Zagreb" i rekao "I study in Italy". Super, super, za studente iz EU - besplatan upad. Hura! Na drugom checkpointu, ide on ponovo, "University of Zagreb", da vidimo kaj će sad bit ako kaže "I study in Portugal". Super, super, za studente iz EU - besplatan upad. Nije Grčka Amerika, pljunu oni tu do nas ili mi do njih, kako vam drago, a opet...
I ako niste znali odgovor na pitanje broj 2, zašto vas čudi kad Amerikanci ne znaju gdje počinje istočna Europa?
I na kraju...
1. 28 država i 6 ujedinjenih teritorija. S tim da oni svako malo mirnim putem naprave još koju državicu u sredini. Indijska je ambasada morala za jednu izložbu naručivati novu kartu jer je ona koju je prethodne godine donio ambasador bila zastarjela.
2. Četiri: The West, the Midwest, the South and the Northeast
3. Da. Engleski, hindski (ne, indijski ne postoji!) i još 21 drugi jezik.
4. Indija, Bangladesh, Pakistan, Sri Lanka su one koje ja znam.
U Indiji je to vrlo živa tradicija koju prakticiraju svi, bez obzira jesu muslimani, hinduisti ili ortodoksni kršćani. Hinduistima se mora slagati i vedski horoskop, mlada mora imati puno miraza i prilično skupo vjenčanje plaćaju roditelji od mlade. Mladenci se često upoznaju tek na sam dan ceremonije. Ja sam mislia da to sve pretjerivanje, no ljudi koji rade u indijskoj ambasadi u Zagrebu su svi redom tako našli partnera. Jedan se bio oženio neposredno prije dolaska u Hrvatsku: naime u njihovom Timesu njegov je otac vidio oglas (da, tako to rade!) koji mu se svidio, te je, ne rekavši ništa sinu, otišao upoznat se s roditeljima djevojke, provjerit horoskop i miraz, ne znam da li ju je uopće pogledao, došao kući i rekao sinu da se ženi. Sinu koji je već bio prešao tridesetu. Ono što mi je bilo najčudnije u svemu tome je da mi je to bilo ispričano najnormalnije, kao da ja prepričavam kako sam se upoznala sa svojim dečkom.
Ironična zabava meni, koja sam to promatrala iz svoje kulture, bila je strast Indijaca za romantičnim filmovima. Indijska ambasada ima poveću kolekciju VCD-ova, a najpopularniji filmovi su ljubavne tematike - o dvoje mladih koji pobjegnu od roditelja da bi se vjenčali iz ljubavi. Indijci te fimove gledaju ko naše domaćice sapunice - religiozno. Kako je to krasno, govore i uzdišu oduševljeno gledajući film, a užas, ne dolazi u obzir, i preko mene mrtva, viču kad im sin sa studija u Americi javlja da se zaljubio i da bi se htio ženit.
5. Indija
Kada završavaju srednju školu Indijci biraju svoje legalno ime. Naime, iako je sistem kasta ukinut, Indijci mogu samo na osnovu imena i prezimena svom zemljaku odredit kastu. I ponašat se u skladu s tim. Obzirom da se prije imenu svakog neoženjenog muškarca dodavalo prezime Kumar, a neudane žene Kumari, (da se zna da nisu vjenčani) puno indijaca uzima samo to prezime kako bi sakrili kastu.
6. 12 niz cijelu obalu; sedam je pak onih na koje amerikanci misle kad kažu East Coast.
7. The General Agreement on Tariffs and Trade, prvi put potpisan 1947. godine.
Pogledajte u što se pretvorio.
Post je objavljen 09.09.2005. u 15:40 sati.