Vraćam se mislima unatrag. Razmišljam o svojim propustima i ne sramim ih se. Prisjećam se uspjeha i ponosim se. Naviru mi uspomene na sva razočarenja koja sam imala priliku doživjeti do danas i sretna sam. Znam da sam na dobrom putu za budućnost. Na dobrom sam putu da postanem osoba kakva želim biti. Ona uplašena, povučena djevojčica je odavno odrasla, a od nje je ostao samo onaj iskreni osmijeh koji je tako rijedak, a tako dragocijen.
Prolazim hodnikom svoga života, sva vrata su otvorena danas za posjetitelje. U sobama ćete vidjeti plač. Bijes. Smijeh. Ljubav. Vidjeti ćete najljepši osjećaj na svijetu koji je za mene onaj duboki uzdah nakon gorkog plača. To je uzdah olakšanja. U nekim sobama se nazire djetinji smijeh. Ako dobro pogledate vidjeti ćete uplašeno dijete skriveno među jastucima na prevelikom krevetu. Ali ako se malo bolje potrudite i dođete do posljednje sobe pronaći ćete mene sada. Sjedim na visokoj stolici i zamišljeno i s osmjehom na licu maštam o velikim stvarima koje me očekuju i istovremeno se ponosim sama sobom što sam dogurala do ovdje. Što se nisam prepustila drugima i što nisam izgubila sebe. Izađete li iz posljednje sobe vidjet ćete da se hodnik nastavlja. Sve sobe su prazne, otvorenih vrata i bijele boje. Sada vam dajem obećanje da ću ih obojati najljepšim bojama svijeta i ispuniti najiskrenijim osjećajima djeteta.
p.s. sretan mi 18. rođendan