O da. Počelo je.
Danas je dakle bio prvi dan i prvašići su toplo dočekani od strane ravnateljice, praćene izvedbama školske dramske i plesne grupe te zbora . To je stara dobra općepoznata i općepriznata takozvana taktika zavaravanja, da djeca pomisle da ih ovdje čeka med i mlijeko, a ne štap i kandžija. Istu foru je neimenovani svirač flaute prodao leminzima.
Ravnateljica je krasno objasnila djeci šta ih čeka i šta sve mogu očekivati od edukacije. Naravno da je oni uopće nisu slušali, nego su samo čekali kad će ući u razred. Sve što je moje tele malo šareno čulo je:
ble, ble, bla... olovka i gumica... bla, bla... pernica... bla... vaše đačke torbe... bli, bla... sretno.
Mi smo roditelji, s druge strane, ispustili jednu skrivenu suzu, jer...
...od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba.
Kasnije smo krenuli u razred. Njih 27 (jer jedan fali) i nas pedesetak roditelja. Djeca su se tiho i plaho, zbunjenih i znatiželjnih pogleda, poredali u klupe, a mi roditelj smo uletjeli u razred ko horda pijanih bizona, bučno se dovikivali, snimali kamerom i blicali fotoaparatima, mahali našoj dječici i cerekali se ko dementirane hijene. Ja sam se još i odma lupio šakom u čelo, jer je moje bademastoočno čedovište sjelo u prvu klupu odma ispred učiteljice. Poslije se pravdala da je zadnja ušla u razred pa je to mjesto jedino ostalo.
Je, je... ako sam vesla siso nisam čamac pojeo... znam ja da je to sve dio njenog zavjereničkog plana da doktorira Europsko pravo na Kembridžu i ugura se u Englesku kraljevsku obitelj... Ali samo preko mene neživog... Ostat ćeš ti ovdje moja mala Rvacka jabučice, ne zvao se ja Joe... Eventualno smiješ mlatit milione na tenisu jerbo moglo bi zatrebat...
Srećom kod nas prvašići dobiju svoje knjige na školsku klupu. Za džabe. Time je rebalans kućnog proračuna odgođen za idući mjesec kad započnu ekstrakarikularne superekstrakarikaturalne izvanškolske aktivnosti. To su one jeftine aktivnosti od kojih djeca dobivaju trajni osmijeh, a roditelji trajni grč na licu. I poneku sijedu na glavi. Al neka, bolje da gutam lijekove za smirenje, nego da mi se dijete skiće po cesti. Tako kad joe_pellena d.o.o. ode u stečaj, dijete će mi biti šampion u nekakvom sportu. Ili će barem moći reći da se dobro zafrkavala u djetinjstvu.
Anyway...
Poslije je učiteljica vrlo lijepo objasnila šta očekuje naše mališane, nešto se prijetila kako je stroga ili tak nešto, podijelila knjige, izdiktirala raspored sati, a od svega toga je moja suza biserna, između filozofskih debata s kolegicom iz iste klupe i zijevanja, čula otprilike ovo:
bla, ble, bli... knjige su vam na klupi... ble, bla... Cao-Cao i sokić isto... bla... vaše đačke torbe... bli, bli... sutra u deset u školu (ovo zadnje je krivo čula jer je učiteljica rekla da se treba doći u deset do osam).
I tak, počelo je... i već brojimo sate do trenutka kada će moje lane svileno konačno biti veće od torbe i teže od knjiga. Do tada će puno pure morat izist, a bome će i dosta Save ispod Savskog mosta proteći... Al ne bojimo se mi ničeg, jer...
... čvrsta je mišica i bistar um u naših pionira, omladine, radničke klase i poštene inteligencije...
Za školu, spremni...!!!
Post je objavljen 05.09.2005. u 14:37 sati.