U izlogu njezin lik izgledao je okićen. Ulica nije poznala jednostavnost. Okus golih zidova na raspucanoj usni i miris praznog tanjura pripadali su mračnim unutarnjim prostorima. Neke priče ne izlaze na svjetlo dana, čak i u najsjajnija jutra. Ostaju zatvorene i zaljepljene u kuverti svakidašnjice i sakrivene na dnu ladice postaju nikad poslano pismo. Gdje pronaći adresu na koju bi ga se moglo poslati? I koje ime staviti u potpis? I gdje su pošte koje će velikodušno i besplatno otposlati nečije pismo bez adrese?
Crvene i bijele sandale, jedan remenčić oko vrata. U sjajnom staklu izloga jutarnje sunce igralo se nestvarnošću. Igra je bila besplatna, nisi morao otvarati prazni novčanik ni sjećati se prerezane kartice ili minusa na računu. Okrenula se. Na sivoj haljini skupi cvjetni ukras sandala zalijepio se krvavo crveno. Osjetila ga je na svojoj koži, gotovo je mogla opipati skupu marku, onu koja pruža osjećaj da je time sve rečeno o tebi. Pomaknula je ruku i stopila se sa sjajnom kožom bijele torbice. Sivo-crveno-bijelo. Nije bila sigurna u prihvatljivost te kombinacije, ali nije bilo važno. Nitko nije gledao. Podigla je pogled. Na blijedoj puti vrata tanki bijeli remenčić bio je jedva vidljiv, ali kopča na njemu je blistala u uhvaćenom trenutku. Zaustaviti vrijeme i biti netko drugi. Odgoditi svakidašnjicu.
Jutro se guralo, razgrtalo nakupine snova zaboravljenih u žurbi. Iza njezinih leđa, u žamoru prolaznika, u njihovim izmiješanim koracima, priče su se zaboravljale i stvarale. Neke bivše, neke nove. Pričale su se odrazom sjena u izlogu, mirisima koje je poznavala do dna nosnica i nekima koje je samo ponekad plitko udisala. Jeftinim mirisima koji su se živjeli, ili skupima koji se nisu zaboravljali. Ovi drugi mirisali su čežnjom i nedohvatljivošću. Na pločnicima. Noću su ti pločnici uvijek bili obojeni istom bojom, a ispod kapaka nudio se zaborav, do svanuća. Danju je drugačije. Neke stvari pod danjim svjetlom postaju jasnije. Kao remenčić oko vrata.
Odgurnuo ju je ramenom u prolazu. Zato što je nije vidio, ili upravo zato što ju je vidio. Onakvu kakva je doista bila. Remenčić je puknuo. Nestao je, ali na njezinom vratu stezao je i dalje, do granica mučnine. Penjala se negdje iz dubine utrobe, progutana i smještena u posljednjem obroku, probuđena kao svakog jutra u ovo vrijeme. Pomislila je kako ponekad malo treba da bi netko drugi odlučio. Netko u prolazu ili netko stalno prisutan. Glad. Odgode više nije bilo. Ni igre u izlogu. Njezino mjesto bilo je prazno. Na tom mjestu mogao si osigurati doručak, a ponekad i obroke za cijeli dan. I bocu pelinkovca za bolji san. Mjesto u prolazu sa kojeg si mogao vidjeti na vrijeme one koji su te mogli otjerati i dočekati one kojima je trebalo ispružiti ruku prije spremanja novčanika u torbu ili džep. O, da. Može se pobijediti glad. Samo treba biti na pravom mjestu u pravo vrijeme.
Odmjerila je udaljenost i stala malo dalje. Čekala je.
Jutro je izdahnulo izgaženo.
Post je objavljen 05.09.2005. u 09:52 sati.