Prolazim kroz vrata... U tamu... Zatvorila su se iza mene... Siluetu čovjeka obasjala je mjesečina koja dopire iz još dvoja otvorenih vrata. Bojim se prići mu. Krečem prema jednim vratima. Zatvaraju se. Svjetlost je manja. Krečem prema drugima. Zatvaraju se i ona. Jedina svjetlost koja još postoji je ona u mojim sjećanjima.... Panika... Plač... Čujem svoj glas: Nema izlaza.
_Progutati ponos, radovati se tuđoj sreći, zaboraviti na vlastitu bol i čestitati neprijatelju što je dobio toliko željeni dar ne znajući da je uništio život kakav sam poznavala.
Ne, to ne znaći da sam dobra osoba. I dalje se svaki dan molim da se vrijeme vrati. Ili da bar nestane.
Napravila sam to. Boli i dalje. Jedino što me drži je spoznaja da sam neprijatelju umanjila patnju i povećala sreću. Jer ne želim biti od onih osoba koje drugima nanose bol.
:::::::::
dobila sam brata jučer. Luka se zove.