Dobila sam jedan prekrasan mail, jedan u nizu onih koji se šalju cirkularno, ali koji mi je zaista "sjeo"... Izbrisala sam samo kraj gdje piše da se pošalje i nama dragim osobama. S obzirom da mi je adresar još uvijek gotovo prazan (otkako sam na drugom poslu, vicevima i sličnim mailovima se nisam stigla baviti) stavljam ga ovdje. Uostalom, lijepo je takve stvari pročitati i dobro je sjetiti se što je u životu zaista važno...
Žrtvuj jednu minutu i pročitaj, isplati se :
Trenutak za razmišljanje
Uvjereni smo, da će naš život biti ljepši kada se vjenčamo, kada dobijemo prvo ili,
drugo dijete.
Naša su djeca premalena, zbog toga ili onoga mislimo da će biti bolje kada odrastu.
U nastavku smo ogorčeni zbog njihovog mladenačkog ponašanja.
Uvjereni smo, da ćemo biti sretni, kada prebrode to razdoblje.
Mislimo, da ćemo se osjećati bolje, kada naš partner riješi svoje probleme, kada promjenimo auto, kada odemo na predivni godišnji odmor, kada više nećemo trebati raditi.
Međutim, ako ne započnemo s punim i sretnim životom sada, kada ćemo?
Uvijek se moramo loviti u koštac s teškoćama svih vrsta.
Zato je potrebno prihvatiti ovu stvarnost i odlučiti se biti sretan, bez obzira na to što će se dogoditi.
Alfred Souza kaže:
»Veoma dugo vremena imao sam osjećaj, da će moj život uskoro započeti. Pravi život ! Međutim uvijek je bilo prepreka, koje je trebalo usput savladati, nešto neriješenoga, neki posao, koji je tražio više vremena, dugovi, koji još nisu bili poravnani. Nakon toga bi život trebao započeti. Na kraju sam shvatio, da su te prepreke život«.
Ovaj način upoznavanja stvari pomaže nam razumjeti, da ne postoji sredstvo, da smo sretni, nego je sreća sredstvo. Posljedično moramo kušati svaki trenutak našega života, a kušamo ga još bolje, ako ga možemo podijeliti s nama dragom osobom, s veoma dragom osobom za proživiti zajedničke dragocjene trenutke života.
SJETIMO SE - VRIJEME NE ČEKA NIKOGA.
Zato prestanimo čekati, da završimo školu, da se vratimo u školu, da ćemo igubiti 5 kg, da ćemo odebljati za 5 kg, da ćemo imati djecu, da ćemo ih vidjeti, kada odu od kuće.
Prestanimo čekati, da ćemo započeti raditi, da ćemo otići u mirovinu, da ćemo se vjenčati, rastaviti. Prestanimo čekati petak uvečer, nedeljno jutro, proljeće, jesen ili zimu, da nabavimo nov auto, ili novu kuću. Prestanimo čekati, da napustimo ovaj život, da se ponovno rodimo i da shvatimo, da nema boljega trenutka, da budemo sretni, kako što je upravo sada taj trenutak. Sreća i radost življenja nisu ciljevi, već samo jedno putovanje.
Misao za danas: radimo, kako da nam novac nije potreban; volimo bez misli na to da ćemo vjerojatno patiti; plešimo, kako da nas nitko ne gleda.
Sada dobro razmisli i pokušaj odgovoriti na ova pitanja:
1 – Nabroji 5 najbogatijih osoba na svijetu.
2 – Imenuj 5 zadnjih Miss Univerzum.
3 – Imenuj 10 dobitnika Nobelove nagrade
4 – Imenuj 5 zadnjih dobitnika Oskara za mušku ili žensku ulogu.
Kako ti ide ? Sjećaš se rijetkih ili nijednoga. Nemoj se sekirati. Nitko od nas ne sjeća se najboljih od jučer. Pljesak odlazi, trofeji se napraše, pobjednici se zaboravljaju !
Sada odgovori na ova slijedeća pitanja:
1 – Nabroji 3 profesora, koji su ti pomagali u tvojem formiranju.
2 – Navedi 3 prijatelja, koji su ti pomagali u teškim trenutcima.
3 – Sjeti se nekoliko osoba, koje su te dovele do toga, da se osjetiš nekako posebno.
4 – Navedi 5 osoba s kojima proživljavaš svoje vrijeme.
Kako ti ide? Bolje? Osobe, koje stvaraju i utvrđuju razliku u našem životu nisu one s najboljim preporukama, s mnogo novaca ili boljim nagradama. To su one osobe koje su zabrinute za tebe, koje brinu o tebi, one, koje su na svaki način s tobom.
Razmislimo trenutak. Život je veoma kratak! Ti, na kojem si spisku? Ne znaš! Dozvoli mi da ti pomognem.
Nisi među slavnima, ali si ipak među onima, kojih se sjećam, da im pošaljem slijedeći izvještaj:
»Prije nekoliko godina, na »para-olimpijskim igrama« u Seattlu, bilo je 9 atletičara, svi sa mentalnim i fizičkim oštećenjima, spremnih na starnoj liniji od 100 metara. Na pucanj pištolja započelo je takmičenje, ne »šprintom«, ali kod svih sa željom, da stignu do cilja i pobjede. Dok su trčali, jedan je dečkić posrnuo, pao, nekoliko se puta prevrnuo i započeo plakati. Ostalih osam trkača čulo je dječakov plač. Usporili su i okrenuli se. Zaustavili su se i vratili nazad. SVI. Jedna djevojčica s Downovim sindromom, sjela je pored njega i počela ga ljubiti govoreći: Da li ti je sada bolje ? Nakon toga su ga podigli i sva devetorica su zagrljeni odšetali do cilja. Svi su na stadionu ustali sa svojih mjesta i nekoliko minuta od srca pljeskali takmičarima. Ljudi, koji su bili prisutni, još uvijek pričaju o tome.«
Zašto? Jer u nama samima znamo da najvažnija stvar u životu, za nas same, ide dalje od pobjede. U ovom životu je veoma važno pamagati drugima da pobjede, iako to znači usporiti ili promjeniti naš vlastiti trk.
Post je objavljen 31.08.2005. u 06:07 sati.