On je slutio da je noć samo veznik . On i ona. Između noć. Oni nisu postojali. Sutra, kad noć pukne, kad se sunce raspukne, rastresti će ih jutarnji vjetar. Hoće li ona pokupiti sebe, uzeti se u naručje i potajno se maziti u nekim otvorima krivice ubačenim kao usjekline u svakidašnjicu? On je u oborenom svjetlu stolne lampe promatrao svoju ruku na njenom bedru. Njegova ruka, njezino bedro. Htio je da njezino bedro bude njegovo, tražio je obećanja u pulsu neke plave žilice, u nabubrenim bradavicama, pod njezinim sklopljenim kapcima. Ona se smijala i povlačila ga opet na površinu, među svoja razmaknuta koljena. Uzmak umjesto obećanja. I uzimao ju je ponovno s dubokom i divljom strašću bez prepoznavanja. Svojatao je golu i rastvorenu na prekrivaču s uzorkom. Sivo – zelene apstrakcije kuća i mostova. Ona crvena i meka. Rascvjetana. Baršunasti fragment noći. Početak priče koja nikad neće biti ispričana. Samo tema.
Sve je još bila livada. Trebalo je ostaviti auto na kraju kolnog puta i pješačiti kilometar-dva. Dalje su bili samo blatni tragovi nekog gusjeničara. I njihov je auto već bio ovdje, blistav kao veliki crveni mak u polju nakon ljetne kiše. Zamišljao ih je – ona je udisala miris ljeta, a on je daljincem zaključao vrata auta i ruku pod ruku (ili možda rukom u ruci) presjekli su preko polja makova (može li on tim putem?). Nasred polja ona se možda sagnula da ubere mak. Ili on. Za nju. Vidio je ljude u vinogradu na obronku, neki čovjek pokazao mu je rukom smjer. Da slijedi njihove tragove. Plava mapa s nacrtima u ruci još jučer bi bila razlog, danas je bila izgovor. Za njega.
Iza ruba šumarka ugledao je mehanizaciju. I ljude. On mu je mahnuo pozivajući ga. Nje nije bilo. Samo crveni makovi. Rasprostrti nacrti za neke buduće dane odmora. Sasvim smisleni razgovori ovdje gdje su pogledi jasni. O rokovima i useljenju. O poklonu i srebrnom piru. O cijeni.
Makova više neće biti - rekao je.
Rečenica bez smisla. On ga je pogledao malo iznenađeno.
Mladi moj prijatelju, ti si romantik. Tko bi rekao? - nasmijao se sa sigurnošću kojom se smiju ljudi koji nemogu više ništa izgubiti. I koji to znaju.
Ovdje ćemo posaditi magnolije. Moja žena voli magnolije - dodao je.
Post je objavljen 29.08.2005. u 13:28 sati.