Bila sam u Sarajevu jučer. Obožavam taj grad, ljude, spiku, humor i sve vezano za Sarajevo. Imam ludu sreću što radim takav posao da sam relativno česti gost u tom gradu, pa već mogu reći da sam ga dobro upoznala i definitivno zavoljela kao da je moj grad. Neznam je li to samo moja osobna impresija, ali tamo se uvjek osjećam dobrodošla, ljudi su nasmijani, otvoreni, srdačni, simpatični... Imaju dušu, što bi se reklo. Kao da se tamo vratim u neko prošlo vrijeme, u kojem je i Zagreb imao takvu dušu. Svoju prepoznatljivost, onu toplu ljudsku notu, koja čini da se osjećaš dobro što si tu gdje jesi i radi koje ne želiš biti ni na jednom drugom mjestu na svijetu. Na žalost, u Zagrebu više ne osjećam tu toplinu. Mentalitet metropole se polako i sigurno doselio na njegove ulice, ljudi ne primjećuju jedni druge, ne mare, ne stignu, nemaju vremena. Priče su postale snobovske, kao i događanja. Humor je zajedljiv, teško ga je razumjeti, jer su šale postale interne, samo za odabrane, i uglavnom na tuđi račun, uvredljive.
Ali zato, kad odem u Sarajevo, uživam u svim tim malim životnim radostima, laganom, pitkom humoru, koji je tu da nasmije, ne da uvrijedi; uživam u sevdahu, kafici s kockom šećera, sitnim pažnjama koje mi ljudi upućuju sami od sebe i ničim izazvani(male baklavice ostavljene samo za mene, fantastičan čaj od čubre - neznam šta je čubra ali šta god to bilo odlično je; prijatelji kojima nije važno u koje doba ili nedoba dolaziš - nego samo da dođeš). Reči ćete, dobro pa i tu će ti neko pokloniti kolače, neš' ti poklona, i u pravu ste - hoće, ali ću ja znati zašto. Ovdje se stvari događaju s točno određenim razlogom, a tamo se događaju spontano i iskreno i jedina im je nakana da vas razvesele. I uspješno to čine.
Važno je za ovaj tekst napomenuti da sam ja rođena zagrepčanka, da su svi moji lokalci u zagrebačkoj regiji, i da nemam baš nikakve veze (osim ove emotivne, osobno stečene) sa Bosnom i Sarajevom. Dakle, ne vuku me geni neke tamo prabake, a meni je pomalo žao zbog toga, jer iako sam provjereni i dokazani lokal-patriota (bez negativnih predznaka i ksenofobije, pozdrav Splitu), probala sam živjeti drugdje i nije mi išlo, vuče me moj kvart, moji ljudi, moj jezik. Ali ako ikad budem morala otići odavde, voljela bih da to bude Sarajevo i ni jedno drugo mjesto na svijetu (a vidjela sam dosta), jer se tamo osjećam k'o doma, nekad i bolje. Bit će to neka veza iz prošlih života...
Post je objavljen 24.08.2005. u 21:58 sati.