Osmijehu. Kako si čudan. Izranjaš iz dubine one tišine u kojoj se utapaš, kao mjehurići zvuka što se gube i nestaju strujeći prema gore, postajući opet osmijeh u očima.
Riječi. Kako si čudna. Otkrivaš, i kada želiš kao prstom na usne, blagim pokretom, zaštititi onu krhkost iz koje izrastaš i lomiš je, kad se jednom otrgneš tako nezrela... nedovoljna sama sebi i neopasana onim bedemom kroz kojeg neće provaliti tišine i opustošiti te. Ostaviti te da lebdiš kao list istrgnut iz knjige; tekst bez značenja i bez shvaćanja.
Tišino. Kako si čudna kada odjekneš u nezvuku, kada te nema kao ni miline toplog prihvaćanja kojim utopljeni u meku šutnju protkanu s milijun najtajnijih riječi, osjećamo dovoljnost svega što ćutimo.
Srce. Ti si tako čudno. Rasteš i kad te smanjuju, kao stablo kojem sijeku grane. Rasprostireš se svojom krošnjom koju nemaš, dok na nju slijeću ptice, i kroz nju titra sunce. Pod tvojim mekim lišćem opisuje svoj široki krug hlad u kojem drijemaju trave i pužu sićušni kukci... U tvoju koru urezuju imena oni koji znaju da su samo Prolaznici što će jednom možda opet prolazeći istim putem potražiti to isto stablo, prepoznati svoje ime... mali znak u kori, izrezbaren jednom kad su se čudili Ljubavi.
Uspomene. Vi ste tako čudne. Živite od smrti i svoje smrti čuvate životom najčudnijeg Trajanja. Te velike Nedosljednosti koja protječe između obala što se spajaju i ondje gdje više nitko ne prelazi s jedne na drugu stranu, ali mostovi traju.
I ova čudna, u mene tako duboko urasla suspregnutost. Znam da samo čeka trenutak da poleti.
Ta ptica. Tako čudna... Bijela, a od svih mojih boja.
v.
Post je objavljen 24.08.2005. u 13:14 sati.