Uvijek me pogodi ta Lipa. Svaka nota i pažljivo ispjevan stih sjete me na jedno bezbrižno i divno popodne jednog ljeta toplijeg i predvidljivijeg neg što je ovo naše sadašnje.
Rolete su sklanjale pogled suncu koje je polako zalazilo, u sobi je bio polumrak, Đole kao i uvijek na plejlisti pjevajući najljepše balade, a ja u čvrstom zagrljaju, pokrivena mirisnim plahtama koje su obavijale moje golo tijelo nježno poput njegovih ruku.
Ne znam zašto sam zapamtila baš Lipu, možda zato što mi je to jedna od najdražih pjesama, možda zato što su se kazaljke poklopile i Đole započeo priču o mirisnom drvetu baš onda kada su se njegove usne po drugi put čvrsto priljubile uz moje, a ruka mu strasno i zavodljivo ponovno kliznula niz moja bedra... Sjećam se koliko sam se savršeno osjećala u tom trenutku. Opijena stihovima, njegovom ljubavlju, burnim osjećajima, ugodom, trncima po cijelom tijelu i savršenim dugim, toplim poljupcem koji je ispratio Đoleta od prvog do zadnjeg stiha.
Mislim na ljubav pravu, šašavu i silnu.
Još uvijek volim. I on je još uvijek tu.
***
Gledala sam danas Jesen stiže, dunjo moja. Samardžićev film napravljen prema pjesmi o Vasi Ladačkom.
Na tom filmu bih ja pala ispit filmskog kritičara... doživjela sam ga osobno, prebirajući stihove po glavi onim redom kako su se nizale žive scene na mom ekranu oblikujući opipljive likove koji su do sada živjeli samo kroz pjesmu u mojoj mašti. Nakon što je i zadnji redak s dugog popisa ljudi koji su na njemu radili preletio pred mojim očima, uhvatila sam samu sebe kako prebirem po sjećanjima, po nekom životu koji kao da nije moj i kako sam sada konačno sretna što imam nekoga koga volim iskreno i što se osjećam toliko voljenom.
Pustila sam Lipu, nakon onako tužnog filma, zatvorila oči i udahnula duboko prisjećajući se svakog detalja, zidnog sata koji se smjestio izmedu četiri i pet, mirisa pokošene trave ispod prozora, toplih smeđih očiju kako me gledaju blago i požudno, ruke koja mi je milovala kosu, toplog glasa koji mi je nekoliko puta ponovio "jel ti znaš koliko si lijepa".
Ne znam zašto mi je baš to popodne ostalo u ovako živom sjecanju. Bilo ih je mnogo takvih, nekih nježnijih, a nekih strastvenijih. Sva su bila za pamćenje, to je ono... što me možda ponekad malo i plaši.
Dok ova priča završi što će mi ostati? Vasa je imao rakiju i violinu, a ja ću morati umotati sav Đoletov opus u novinski papir i poslati ga na neku drugu adresu. Lipa nije pjesma koju bih željela cuti dok bi mi srce bilo slomljeno onako usput. Ni Miholjsko leto.. a ni Portret, Drvena, D mol.... ma ništa.
Ne, nemojte se uhvatiti u ovu mrežu gorčine i crnih proročanstava. To je sve zbog filma...
Ja sam sretna što mi je život ovako lijep i što mi On svakom danu daje retki začin. Ipak je sve dobro dok se dobro svrši i možda ipak nisu sve prave ljubavi tužne... tko zna.
***
Volim te mačak
Post je objavljen 23.08.2005. u 22:43 sati.