Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/crnalegijabj

Marketing

Ej Franina ko planina...


Image Hosted by ImageShack.usHrvatski povjestničar i predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman rođen je u Velikom Trgovišću, općinskom mjestu u Hrvatskom zagorju, 14. svibnja 1922.

Njegov otac Stjepan (bio je istaknuti član Hrvatske seljačke stranke) i majka Justina rođ. Gmaz imali su, osim Franje, još dva sina: Ivicu i Stjepana. Majka mu je umrla g. 1929., kad je pošao u pučku školu. Brat Stjepan poginuo je kao pripadnik antifašističkog pokreta u proljeće g. 1943. Oca Stjepana, iako je bio jedan od glavnih pokretača antifašističkog pokreta u Hrvatskom zagorju i član ZAVNOH-a i AVNOJ-a, likvidirala je u proljeće g. 1946. - zbog njegovih kritika nove jugokomunističke vlasti - tajna policija NR Hrvatske izvršavajući smjernice i odluke tadašnjega jugoslavenskog policijskog centra iz Beograda za uklanjanje svih stvarnih i mogućih ideoložkih protivnika.



Osnovnu, odnosno pučku školu Tuđman je pohađao u rodnom mjestu (1929.- 1933.). Srednju je školu polazio u Zagrebu (1934.-1941.), gdje se uzdržavao uglavnom sam, podučavanjem drugih. Već kao srednjoškolac sudjeluje u nacionalnom demokratskom pokretu, zbog čega je g. 1940. bio pritvoren.

Od g. 1941. sudjeluje u antifašističkom partizanskom pokretu i socijalnoj revoluciji u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Još u ratu, potkraj siečnja g. 1945., upućen je, kao jedan od hrvatskih predstavnika, u Vrhovni štab NOV i POJ u Beograd. Zatim radi u Glavnoj personalnoj upravi Ministarstva narodne obrane, pa u Generalštabu JNA i u uredničtvu Vojne enciklopedije. U Beogradu završava i studij na Višoj vojnoj akademiji (1955.-1957.). Iako je potkraj g. 1960. promaknut u čin generala, već sliedeće godine (1961.) na vlastiti više puta postavljani zahtjev napušta aktivnu vojnu službu, da bi se mogao sasvim posvetiti znanstvenom i književnom radu. U Zagrebu g. 1961. osniva Institut za poviest radničkog pokreta i ostaje njegovim direktorom do g. 1967. G. 1963. izabran je - na osnovi habilitacije - za profesora na Fakultetu političkih znanosti Zagrebačkog sveučilišta, gdje je predavao predmet Socijalistička revolucija i suvremena nacionalna poviest. Stupanj doktora poviestnih znanosti postigao je g. 1965. na Zagrebačkom sveučilištu obranom disertacije »Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918. do sloma 1941.«

Vrlo rano, još u prvoj polovini pedesetih godina, Tuđman se je počeo baviti znanstvenim radom. Objavio je veći broj radova - posebnih izdanja rasprava i članaka - više od 150 - iz poviestnih znanosti, vojne teorije, suvremene nacionalne poviesti, te filozofije poviesti, međunarodnih odnosa. Sudjelovao je na više znanstvenih simpozija u domovini i inozemstvu i držao predavanja na sveučilištima u Čeho-Slovačkoj, Italiji, Njemačkoj, Austriji, Kanadi i SAD. G. 1966. na Harvardskom je sveučilištu, u okviru serije Međunarodnoga seminara, održao predavanje pod naslovom »The Future of Supremacy and of Coexistence in the Nuclear Age of the World's History« (Budućnost prevlasti i supostojanja u nuklearnoj eri poviesti čovječanstva). Bio je član uredničtva vojno-teorijskog časopisa »Vojno delo«, redaktor i pomoćnik glavnog urednika »Vojne enciklopedije«, suradnik i redaktor enciklopedija Leksikografskog zavoda« »Miroslav Krleža«, glavni i odgovorni urednik časopisa »Putovi revolucije«, član izdavačkog odbora časopisa JAZU »Forum«, član izdavačkog odbora »Hrvatskog tjednika« i član uredničtva »Glasnika Hrvatske demokratske zajednice«.

Od g. 1962. do 1967. Tuđman je predsjednik Komisije za međunarodne odnose Glavnog odbora Socijalističkog saveza Hrvatske. Od g. 1965. do 1969. narodni je zastupnik Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora SR Hrvatske i predsjednik Odbora za znanstveni rad Prosvjetno-kulturnog vieća Sabora. Bio je član Upravnog odbora i Izvršnog odbora Matice hrvatske i predsjednik Komisije Matice hrvatske za hrvatsku poviest. Član je Društva hrvatskih književnika od g. 1970. i član Hrvatskog centra PEN-a od g. 1987.

Već su prvi objavljeni Tuđmanovi tekstovi iz područja vojne doktrine i poviesti osvajačkih i oslobodilačkih ratova - u kojima je, polazeći s gledišta da svaki narod treba imati svoju oružanu silu, zastupao koncepciju naoružanog naroda i teritorialne obrane - postali predmet kritike pobornika centralističko-hegemonističkih shvaćanja i optužaba zbog tobožnje nemarksističnosti i nacionalizma. Tuđmanova gledišta - u prvom redu njegovo protivljenje nametanja kompleksa krivice hrvatskom narodu zbog NDH u Drugomu svjetskom ratu, i osobito zbog ukazivanja na preuveličavanje jasenovačkih žrtava - izložile su ga političkim a zatim i sudskim progonima. G. 1967. bio je izbačen iz Komunističke partije. Morao je napustiti Institut, uklonjen je sa Sveučilišta i umirovljen radi sprječavanja javne djelatnosti, kad mu je bilo samo 45 godina. Kad je g. 1972. započeo progon hrvatskih disidenata bio je zatvoren, s tim da je trebao postati glavni optuženik zbog tobože sumnjivih veza s inozemstvom i hrvatskom emigracijom. Zahvaljujući intervenciji Miroslava Krleže kod Josipa Broza Tita, izbjegao je višegodišnju robiju koja mu je bila namienjena pa je osuđen samo na dvie godine zatvora (kasnie je i ta osuda smanjena na devet mjeseci). U prvomu političkom procesu po Titovu odlasku s poviestne scene, ponovno je - u veljači g. 1981. - osuđen na tri godine zatvora i na zabranu svakoga javnog djelovanja u razdoblju od pet godina, i to zbog toga što je dao intervjue za švedsku i njemačku televiziju i francuski radio, u kojima je govorio o svojim poviestnim prosudbama, i u prilog pluralističke demokracije. U zatvoru u Lepoglavi proveo je od siečnja g. 1982. do veljače g. 1983., kad je bio pušten radi liečenja. U svibnju g. 1984. vraćen je u zatvor radi izdržavanja ostatka kazne, ali je u rujnu iste godine zbog pogoršanja zdravstvenog stanja uvjetno pušten iz zatvora.
Kad mu je g. 1987. vraćena putovnica, nakon što je sedamnaest godina bila oduzeta, putuje u inozemstvo - najprije u Kanadu i SAD, a zatim u europske zemlje - gdje svojim predavanjima dovodi do buđenja i stvaranja hrvatskoga nacionalnog demokratskog pokreta među hrvatskim iseljenicima.

U lipnju 1989. dr. Tuđman na nejavnom mjestu osniva HDZ. Broj članova je rastao, HDZ je uspostavio dobre odnose s iseljeništvom, unatoč optužbama tadašnjeg SKH da se radi o stranci »opasnih namjera«. Većina hrvatskih građana je iza programskih slogana »Budimo svoji na svome« i »Odlučimo sami o sudbini Hrvatske« prepoznala program obnove hrvatske države. Na prvim višestranačkim izborima u Hrvatskoj u travnju 1990. Tuđmanov je HDZ dobio plebiscitarnu potporu hrvatskog naroda.

Za predsjednika Predsjedništva većinom u Saboru izabran je dr. Franjo Tuđman. (I na predsjedničkim izborima 1992. i 1997. godine dr. Tuđman je oba puta pobijedio svoje protukandidate već u prvom krugu.) Prvi višestranački Sabor ustoličen je 30. svibnja 1990. Nakon pristupnoga govora, kako čitamo u novinskim kronikama, točno u 17 sati i 19 minuta pred Sabor je, nakon što je iznesena banska zastava, izašlo novo hrvatsko čelništvo predvođeno dr. Tuđmanom. Uz ovacije prisutnih i skandiranje »Franjo, Franjo« i »Hrvatska, Hrvatska«, novo čelništvo praćeno zastupnicima i konjanicima u tradicionalnim odorama spustilo na Trg Republike. Svuda gdje su prolazili vijorile su se zastave s povijesnim hrvatskim grbom. Na prepunom Trgu, dr. Tuđman je, u prisutnosti kardinala Kuharića, kazao: »Ostvarili smo jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske, ostvarili smo jedinstvo svih hrvatskih staleža i svih hrvatskih naraštaja. Uskrisili smo potištenu i povrijeđenu nacionalnu svijest, probudili ponos i nadu hrvatskih ljudi i svih građana Hrvatske«. Jedna od anketiranih građanki je tim povodom izjavila: »Konačno se lijepo osjećam u svojoj domovini«.

Nakon tih dana, već potkraj ljeta 1990., počinje jedno od najtežih ali i najslavnijih razdoblja hrvatske povijesti. Srpska manjina u Hrvatskoj poticana od velikosrpskih krugova iz Beograda blokira prometnice, a kasnije i nasilno preuzima vlast u pojedinim područjima. Radi se na rušenju demokratski izabrane hrvatske vlasti. Logističku potporu im daje tadašnja Jugoslavenska narodna armija koja je još u travnju između dva kruga izbora Hrvatskoj oduzela oružje Teritorijalne obrane. Tim oružjem su poslije naoružavani pobunjeni Srbi koji su oformili paravojne postrojbe i paradržavne oblike vlasti na dijelu države. Već tada se vidjelo da je zemlja u smrtnoj opasnosti, da su u tijeku pripreme za brutalnu agresiju, i da će samo od njezine izdržljivosti i mudrosti njezina vodstva ovisiti hoće li opstati na zemljopisnoj karti kao - zasebna država. Procjene analitičara na Zapadu govorile su kako će se Hrvatska, kad definitivni srpski napad otpočne, braniti najviše nekoliko tjedana i da će biti poražena.
Međutim, suprotno takvim očekivanjima, obranom Hrvatske u Domovinskom ratu, vojnim pobjedama u »Bljesku« i »Oluji« te reintegracijom istočne Slavonije, vraćeno je dostojanstvo hrvatskom narodu. Dr. Tuđman će tako ostati zapamćen kao hrvatski vođa kojem je uspjelo obnoviti državu, pobijediti u ratu te uspostaviti hrvatske granice na Dunavu i u Boki kotorskoj. Eliminacijom srpske paradržave konačno je nakon gotovo pet stoljeća spojena sjeverna i južna Hrvatska. Time su stvoreni potpuno novi geopolitički odnosi u ovom dijelu Europe.
Nerietko se govori kako će poviest hrvatskoga predsjednika Dr. Franju Tuđmana zapamtiti ka hrvatskog Bismarcka. Ne samo zbog toga što je objektivno tvorac Hrvatske države (kao što je Bismarck bio Njemačke), nego i zbog drugih sličnosti i paralela. Kao i Bismarcku, i Tuđmanu je palo u zadaću da hrvatsku državu stvara u ratnom vihoru, u neprijateljskom okruženju i protiv volje lokalnih i svjetskih moćnika. Štoviše, zadaća hrvatskog Predsjednika dijelom je bila i teža, jer je i on kao i hrvatski narod praktički počeo ni iz čega.

I psihološko-taktičke paralele su tu, kao i oštro oko za budućnost. Tuđmanova sposobnost beskrajnog taktiziranja, igranja na mnoge karte, a da pritom ni jednog trenutka ne izgubi pred očima krajnji cilj, upravo su bismarckovski, taj osjećaj za real-politiku bio je od presudnog značenja za izbor timinga, koji je i u ratu i u miru jednako važan kao i sredstva kojima se neki cilj postiže. To je došlo do izražaja 1991. kada je hrvatski Sabor donio jednako povijesnu kao i genijalnu odluku o proglašenju nezavisnosti, pretekavši tada za samo nekoliko sati sličnu slovensku izjavu i tako Hrvatsku iz gotovo izgubljene pozicije praktički katapultirao u isti onaj paket međunarodnog diplomatskog priznanja koji je kasnije uslijedio. To je došlo do izražaja i sada, u ovoj briljantnoj i veličanstvenoj akciji oslobađanja hrvatskih okupiranih područja, budući da trenutak, s obzirom na sve vojne, političke i ine okolnosti, nije mogao biti bolje i preciznije pogođen.

Tuđmanov osjećaj za povijesnu odgovornost, ne samo spram hrvatskog naroda, nego i u odnosu na cijelu ovu regiju, pa i samu Europu, također ima bismarckovski karakter. Kao što je i Bismarck ratovao samo tako dugo i toliko dok nije ujedinio Njemačku, a poslije se posvetio čuvanju i održavanju europskog mira i ravnoteže, tako to danas isto - u okvirima ove naše regije - pokušava i čini hrvatski Predsjednik. Zato toliko i govori o novom povijesnom sporazumu i zato toliko radi na uspostavi novog međunarodnog poretka na ovim prostorima koji bi svima donio mir i ispunjenje njihovih opravdanih nacionalnih ciljeva kao nužnu bazu za stabilnost i ravnotežu. Uključujući tu, dakako, i opravdane srpske nacionalne interese.

Zbog svega toga i nije toliko neshvatljivo da danas na Zapadu, kao i drugdje, još ima podosta i novinara pa i političara koji su se spremni nabaciti blatom na hrvatskog Predsjednika, u stilu nedavne skandalozne izjave posrednika Europske unije, Šveđanina Bildta. Uz nerijetko prizemne političke i ine kalkulacije, za to postoji, međutim, i šire psihološko obrazloženje. Bivši socijaldemokratski kancelar Njemačke Helmut Schmidt ovih je dana, doduše, s pogledom na sadašnju generaciju njemačkih političara stvar ovako opisao: među aktivnim političarima danas više nema ljudi koji su sudjelovali u ratu ili bili u logorima, dakle onih koji su na vlastitoj koži osjetili kataklizmu i katastrofu. Današnji političari uglavnom žive prosječan život u kojem nemaju nikakvih problema, ako im nitko prerano ne umre ili ako ne dođe do raspada braka. Iz tog prosječnog iskustva i ljudi onda prave i prosječnu politiku i stoga su i sami u tom smislu prosječni.

Iz te prosječne situacije, iz takvog konzumentskog života u kojem je najveća briga i problem godišnji odmor, svakako nije lako razumjeti narod koji danas mora prolijevati krv za ono što su drugi odavno postigli i što im se čini toliko samorazumljivim da u tom jednostavno više i ne vide neku vrijednost. Utoliko i ne čudi da hrvatski Predsjednik s negdašnjim njemačkim čeličnim kancelarom ima i tu sličnost da ga iz shvatljivih i neshvatljivih razloga mnogi suvremenici previše ne vole.



Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan pobjeda, bio je i sportski djelatnik, na kraju i navijač koji se opredijelo bez zadrške, izlažući se svjesno i otvoreno sportu koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran

S Franjom Tuđmanom odlazi i jedan dio povijesti hrvatskoga sporta u nezavisnoj državi. Vrijeme koje se dijeli na tri etape – Atletsko prvenstvo Europe u Splitu 1990. koje je politički legitimiralo novoizabranu hrvatsku vlast, Olimpijske igre u Barceloni 1992. koje su afirmirale mladu hrvatsku državu i Svjetsko nogometno prvenstvo u Francuskoj 1998. koje je bilo hrvatski klimaks u svakom pogledu!

I sâm sportaš, vičan natjecanju i uvijek željan dostojnoga suparnika s kojim će nadmetanje biti pravi izazov, svojedobno nogometaš i tenisač, i sportski djelatnik, i pravi navijač što opredijelio se bez zadrške u njemu intimno najdražemu nogometu, Tuđman nije samo dobro poznavao sport na razini ustroja, tehnike, taktike i psihologije, nego je i te kako dobro znao sve globalne efekte jezika sporta. Prijemčljiv, izravan i dojmljiv, sport je u promociji i afirmaciji mlade hrvatske države dao nemjerljiv doprinos. Predsjednik je znao cijeniti važnost popularnosti sporta i njegovih efekata na međunarodnoj pozornici. Na što je sport kod nas jednako dobro reagirao, jer htio je, i znao je, prihvatiti Predsjednikovu inicijativu.

Prve ovacije na sportskom terenu Franjo Tuđman je doživio otvarajući u kolovoško predvečerje '90. na splitskom Poljudu atletsko prvenstvo Europe, priredbu koja je zapravo bila prva prava ulaznica u svijet tada još uvijek neosamostaljene Hrvatske. Atletsko prvenstvo u Splitu trebalo je novu hrvatsku vlast, baš kao što je i nova hrvatska vlast trebala splitsko prvenstvo. Tuđman je toga bio i te kako svjestan, pa je 60 dana prije početka prvenstva, čija je organizacija doživjela u tom trenutku potpuni kolaps sabotirana sa jugoslavenske razine, odlučio da tadašnje hrvatsko Predsjedništvo preuzme pokroviteljstvo nad priredbom. Antun Vrdoljak svoju je redateljsku ulogu na spašavanju projekta atletskog prvenstva odigrao briljantno i u mediteranskom srcu Splita zapravo su udareni temelji putu u hrvatsku sportsku i svaku drugu neovisnost.

Tuđman je iskreno i predano pratio sve hrvatske sportaše što su širom svijeta u vrijeme Domovinskoga rata i reketom i loptom i prosvjedom i nadmećući se u egzilu u neravnopravnim uvjetima pronosili istinu o hrvatskoj borbi. Koliko smo puta znali čuti da je prvo štivo koje bi zatražio navečer bilo sutrašnje izdanje Sportskih novosti. Prepoznajući sport kao svjetionik u teškom, začaranom i koječime opterećenom svijetu međunarodnih odnosa, neprestano ga je poticao svojom izravnom, otvorenom potporom, često se pritom izlažući i preko mjere. Sportašima, osobito onima koji su ga imali prigode sresti za kakvog natjecanja ili prijema, upravo je imponiralo s kolikom se Predsjednik privrženošću zanima za njih. Na kraju bi ih uvijek ispratio riječima: »Jest, važno je sudjelovati, ali mi kao sportaši znamo da je još važnije pobijediti. Međutim, molim vas, najvažnije je, ipak, da se svakog trenutka na sportskom borilištu i izvan njega kulturno ponašate i da pritom budete dostojni predstavnici naroda iz kojeg ste potekli.«

Olimpijski dani '92. u Barceloni ostat će upamćeni po prvom velikom hrvatskom iskoraku na planetarnu pozornicu što nije ni mogao ni htio zaobići ni hrvatski Predsjednik. Posjetivši naše sportaše u olimpijskome selu, pozvao je na večeru hrvatske izvjestitelje iz Barcelone. »Među sportašima čovjek se uvijek osjeća ugodno. Došao sam u Barcelonu kako bih ispunio jednu obvezu. Obećao sam košarkašima, uđu li u finale, da ću ih doći vidjeti i čestitati im na velikom uspjehu. Drago mi je da sam ovdje, da sam vidio olimpijsko selo i hrvatsku zastavu i da ću prisustvovati dvoboju samostalne i neovisne hrvatske i Amerikanaca, najveće momčadi koja je ikada sastavljena«, kazao je tom prigodom predsjednik Tuđaman. Znajući koliko voli pobjeđivati, novinari su mu noć prije hrvatsko-američkog olimpijskog finala sugerirali da se nažalost neće osjećati ugodno prisustvujući sigurnom porazu hrvatske momčadi.

»Zašto na žalost? Velika je stvar ne samo prisustvovati ovakvom finalu nego biti sudionikom finala kakvo još nije viđeno na Olimpijskim igrama. Zašto bi bilo sramota izgubiti od planetarne sile u kojoj 25 milijuna ljudi igra košarku, što je pet puta više nego što Hrvatska ima stanovnika. Čitav svijet će tom prigodom saznati za Hrvatsku, jer bit će to utakmica koju će vidjeti 3,5 milijarde ljudi!«

Želeći se na svaki način okušati u sportu, ne samo kao izravni protagonist ili gledatelj-navijač, za hrvatsko je izdanje monografije »Barcelona '92« napisao svoja zapažanja o sportu u kojima odgovara zašto se za sportska nadmetanja običava reći da su viteška i zašto se na njih gleda kao na najsloženiji oblik odmjeravanja snage. »Zato što je tjelovježbena sportska moć jedina moć koja oplemenjuje i pobjednika i poraženog, jedina koja radost i zadovoljstvo donosi svima, jedina koja ne služi potiranju drugoga već oplemenjuje sebe sama. Ta plemenitost, pak, jamstvo je zajedništva u radosti što je pružaju igra i nadmetanje. Upravo stoga što svoj credo utemeljuje u onome što je srž sporta kao osobitoga vida čovjekova oplemenjivanja, olimpijski je pokret uspio prebroditi brojene krize u svojoj povijesti.«

Osobno, s hrvatskim šalom oko vrata, svjedočio je u Lyonu i Parizu srpanjskih dana '98. izvanrednom dosegu hrvatske nogometne reprezentacije čiji je učinak prerastao sportske okvire, pretvorivši se u hrvatsku bajku usred Europe.
»Neću zaboraviti dok sam živ, igramo protiv Njemačke u Lyonu četvrtfinale Svjetskog prvenstva. Utakmica tek treba početi, okrećem se sa svoje klupe i pogledom tražim svečanu ložu. Vidim samo Kohla, njemački je kancelar došao kao imperator i onako korpulentan sjeo u prvi red da sačeka skalp hrvatske reprezentacije. Gledam gdje je naš predsjednik, ali nigdje ga ne vidim. Ne sjedi pokraj Kohla. Kazujem dečkima: »Sad ćemo ih zgaziti, ni predsjedniku nisu dali mjesto!« I što vidim na kraju? Vodimo 3-0, okrećem se prema loži, i sad najednom Kohl se gotovo ne vidi, odjednom se vidi samo Tuđman«, upečatljivo je prisjećanje hrvatskoga nogometnoga izbornika na francuske dana a u svjetlu politike i lopte. Impresioniran hrvatskim nogometnim pothvatom i njegovim odjekom u svijetu, Predsjednik je jedva dočekao povratak nogometnih junaka, i na sâm dan njihova povratka u domovinu upriličio im je prijem i primjereno ih odlikovao, kao i brojne druge zaslužne hrvatske sportaše.

»S obzirom na to kako nas je svijet nesklono primao, pa i na sportskom području, nogometni uspjeh ima golemo značenje i za unutarnju situaciju i za vanjskopolitički položaj. Neke su ankete pokazale da je prije SP-a za Hrvatsku znalo dva posto ljudi na svijetu, a sada ih zna 40 posto. Od kada sam na čelu Hrvatske, ni jedan susret s bilo kojim državnikom, nije prošao bez sporta«, govorio je u poslije francuskim danima hrvatski Predsjednik.
Iznimno je i cijenio i volio sportske ambasadore koji su pronosili hrvatsko ime svijetom i zapaženim uspjesima bili primjer opstojnosti hrvatske države, i svaku je prigodu iskoristio da im se i javno zahvali. Franjo Tuđman u povijesti će ostati upisan i kao čovjek sporta. Sporta koji ga je znao ponijeti i kojemu je do kraja ostao vjeran.



Tijekom svog državničkog djelovanja predsjednik Tuđman susreo se s većinom vodećih političkih ličnosti ovog vremena. Posebno je bliske odnose dr. Tuđman je ostvario s papom Ivanom Pavlom II. Vjerojatno i nije bilo slučajno da je svoj zadnji međunarodni kontakt imao s Papom u Vatikanu koji, unatoč upozorenjima liječnika, ipak nije htio propustiti.Boreći se kako u politici tako i u privatnom životu do kraja, njegovi istomišljenici, ali i oni koji se s njim nisu slagali, složit će se u jednom: Odlaskom hrvatskog predsjednika otišla je osoba koja je u okviru demokratskih institucija, ne samo dominirala hrvatskom politikom kroz zadnje desetljeće dvadesetog stoljeća, nego je i presudno utjecala na stvaranje novih međunarodnih odnosa u ovom dijelu svijeta. Tijekom tog burnog vremena Hrvatska je pod njegovim vodstvom od, za mnoge tek zemljovidnog pojma kojem su proricali brzu propast, postala, unatoč svim osporavanjima, stabilan i respektabilan čimbenik na međunarodnoj pozornici.




Post je objavljen 22.08.2005. u 05:41 sati.