Znao bih reći da živimo u stanu za muzičke antitalente. Ja nisam imao sluha, a ni glas mi nije bio neki. Ivana je, s druge strane, bila gluhonijema.
Pokušao sam s njom definirati neki kućni red, ali uzalud. Nije prala veš, a i suđe je uvijek čekalo mene u sudoperu. Kad sam se petkom i subotom vraćao kasno kući, ona me čekala uz upaljeno svijetlo u stanu, prekriženih ruku kao brižna majka. Tisuću puta sam joj rekao da ide spavati, opet uzalud. Stisnula bi usne i mrko me gledala, očekujući objašnjenje.
- Bio sam tu i tamo, a i ponegdje - rekao sam joj jednom. Kao da me razumjela, otišla je u svoju sobu, lupila vratima i durila se sljedećih nekoliko dana.
Prvi i zadnji put kad smo se ljubili, to je trajalo kojih desetak minuta, a onda me odgurnula od sebe i zarikala neljudskim glasom. Morao sam zaklopiti uši rukama.
- Dovraga, mislio sam da si nijema - protisnuo sam, a ona se i dalje dernjala.
Kad je pobjegla sa svojim sadašnjim mužem, ostavila je praznu sobu i ceduljicu na kuhinjskom stolu. "Odlazim. Sretno. Ivana". To nije bio njen rukopis, zacijelo je poruku napisao muž. Zar mu je ona diktirala? Ne znam.
Kad bih pričao s njom, osjećao bih se kao da pričam s vjetrom - riječi su mi se samo vraćale i šamarale me, kao majka kad bih kao mali pokušavao pjevati dok bi susjedi negodovali.
Post je objavljen 18.08.2005. u 17:44 sati.