Marketing
Kasica-prasica
Za početak, moram vam ispričati jednu priču koja je ipak iz druge ruke. A sve da bih vam opisala koliko poneke karakterne osobine kod nekih znaju biti jako izražene. Ali baš jako. 
Neka se čovjek iz priče zove Ćelavi (to je samo radi frizure koju ima ). Ćelavi dolazi u jedan boćarski klub, jer voli igrati boće. Obično se igra 2 protiv 2. Jedini je problem što Ćelavi ne voli gubiti. Ne radi nekog ega, nego jer je problem potrošiti nešto kuna za plaćanje cuge ekipi koja pobjedi. Riječ je ipak o manjim iznosima, jer je piće u takvim birtijama ipak dosta jeftinije nego u nekim «klasičnim» kafićima. Da ne bude zabune, Ćelavi nije jedan od onih penzionera koji ima malu penziju pa jedva spaja kraj s krajem. Baš naprotiv, prihoda mu nikad nije falilo. Da se vratim na boće ... Ćelavi uvijek bira najjačeg suigrača, a po mogućnosti pronađe i 2 protivnička igrača koji baš i nisu majstori boćanja. Desilo se jednom da su on i još jednan Dobri odredili odigrati partiju sa dva najveća Boćarska Luzera koje je svijet boća ikad vidio. Stvar je bila skoro riješena i dobivena kad se desio obrat i Luzeri nekim čudom dobili partiju. Ćelavi je svoje, moram li reći znojem od muke, orošeno čelo brisao onom prljavom krpom kojom se brišu prašnjave boće i k tome toliko pozelenio da je publika koja ih zna gotovo zvala Hitnu pomoć. I smijala se pri tome.
Ne znam što je dalje bilo, ali sama zaključujem da Ćelavi tako skoro nije uzeo boće u ruke. Iz straha od gubitka novih 10-15 kuna. A znate i sami da je strah vrag.
Svatko od nas ima određene genetske predispozicije, ali i utjecaj obiteljskog odgoja i društva u kojima smo se kretali nizajući dane, mjesece i godine života. Netko ima veću sklonost trošenja novaca, netko manju. Netko pazi što i kako troši, netko troši dok ima pa poslije što bude. Ja osobno spadam u ove koji paze i koji baš nikad ne troše više nego što imaju. Ne idem u minuse i ne zadužujem se, raspolažem isključivo s onime što imam.
No, s druge strane, od onoga što zaradim uvijek izdvojim novac za poprilično neobavezne, a usudila bih se reći često i ne baš previše potrebne stvari. Bez kojih bi mogla, ali bez kojih ne želim biti. To mogu biti neke superjeftine naušnice, poklon(čić) za neku blisku osobu koji mi se u trenutku učini kao stvoren za nekoga, novac za izlaske, neka knjiga, video-kazeta ili nešto čega se sad ne mogu sjetiti.
Kod plaćanja računa kad se nađem negdje vani nije mi nikakav problem platiti. Štoviše, volim to. Do onog trenutka do kad ne primjetim da netko s kime ponekad odem na cugu gleda na 20 kuna kojima plaća cugu kao na 1000. I dok i na druge načine ne drhturi za svakom kunom, da ne kažem lipom.
Sjetim se rođendanskih darova. I onoga ... što nekome kupiti? I koliko potrošiti? Nekima je to pravi stres. Nisam od ljudi koje pate za skupim stvarima, skupim parfemima, bilo čime skupim, samo volim kad je dar od srca. Npr. ja kad darujem stvarno se trudim kupiti osobi baš nešto što neće baciti u najmračniji kutak ormara, nešto što mislim da voli. A za one koji znaju cijeniti (to znači onaj iskreni smajlić laganog oduševljenja ) znam biti i kreativna pa napraviti nešto iz svoje produkcije. Nikad mi nije žao dodatno potrošiti za neku neku posebnu čestitku, papir za zamatanje ili ukrasnu vrpcu. Neki čak i na tome štede pa zamotaju u neki prastari 100 puta premotani papir.
Jasno mi je da neki ljudi teško žive i da moraju paziti na svaku kunu. Jer ta im kuna znači život. No, obično se čak i takvi ljudi svoje kune puno lakše odriču od nekih puno imućnijih. Znam da sam u svojoj obitelji naučila dijeliti i da mi i davanje pruža jednako zadovoljstvo kao i primanje. I zato ponekad mi je stvarno žao ljudi koji život svode na skupljanje novaca. I kojima je to osnovna životna svrha. Znam, reći će neki kako je to stvar izbora. Da, slažem se. No meni taj izbor izgleda kao robijanje samome sebi.
Znate li i vi nekih koji tako robijaju sebi i svojoj kasici prasici?
Post je objavljen 16.08.2005. u 22:03 sati.