Slutila sam da kiša ne miriši na dobro. U rijetkim mi trenucima godi pogled na teško nebo i zvuk kapi u dodiru s tlom, ne volim oblačne dane ni mrke poglede ljudi pod kišobranima, promočenih cipela i žurnih koraka da što prije ugrabe suho tlo pod smežuranim prstima.
A jutros mi je godilo tapkanje kiše po roletama. Bila sam u krevetu, umotana u meku i mirisnu deku, slušala samo one stvari koje i refrenom vuku na d mol.
Jutros kažem... zadnji pogled na sat pao je pet minuta do tri. Onda me jednolični zvuk kiše polako odvukao u san.
Danas je jedan od onih dana kada svi očekuju da se smiješim. Imali smo goste, trebalo je pripremiti kolače, pomoći mami oko ručka, postaviti tanjure... Dočekati ljude koje dugo nismo vidjeli, biti srdačan i ljubazan, pitati za zdravlje i susosjećajno klimnuti glavom kod svake priče o teškim staračkim boljkama. Teško je uskladiti pokrete i govor, nastojati da ruke ne drhte naočigled. Teško je stišati buku u glavi kada je kuća puna ljudi koji me nastoje uštipnuti za obraz izražavajući nevjericu i čuđenje u kakvu sam to krasnu djevojku izrasla. Da djevojku, po svim regulama, pisanim i nepisanim pravilima već sam odavno trebala imati muža, kuhaču i barem dvoje djece. Čudno kako se to nije zaboravilo spomenuti nekoliko puta između glasnog srkanja juhe i pokuda glavnoj domaćici kako nema dovoljno soli...
Danas je poginuo dečko za kojeg ne mogu reći da mi je bio prijatelj, ali da mi je bio jedan od dragih poznanika, to je sigurno. S njim sam se prvi put poljubila... provodio je ljeta kod bake koja živi 186 koraka dalje od nas. Mjerili smo jednog vrelog popodneva, bosi i uprljani čokoladom.
Mobitel mi je nedužno zazvonio taman kad sam vadila iz vitrine veliku staklenu zdjelu za francusku salatu. Javila sam se onako, sva u žurbi, radujući se što ovako nenadano čujem glas koji sam zadnji put čula u proljeće pretprošle godine sjedeći na jednoj od brojnih klupica u pretrpanom Maksimiru.
Raspao mi se mobitel, razletila se i zdjela po kuhinjskim pločicama. Bilo mi je tako teško povezati u glavi te dvije riječi... njegovo ime i smrt. Bivši dečko mi je prije dva tjedna nastradao u prometnoj nesreći, a sad i ovo. Što je sljedeće... moja obitelj? Onaj kojeg volim najviše na svijetu....? Ja?
Uništila sam u par navrata danas sliku poželjne udavače stvorenu na početku tog mukotrpnog ručka. Prvo kad sam ispustila iz ruku pun pehar vina, a onda je i tacna s kolačima u jednom navratu poljubila pločice. Što da kažem zbunjenoj mami... ona ionako ne zna što je meni bio Saša. Dječja ljubav?
A i ne volim dijeliti teret takvih stvari s članovima obitelji... to su mali mozaici mog života i samo ja u sebi znam kako se osjećam.
Teško je podnijeti istinu o tome da čak i nama drage osobe umiru. To se uvijek događa nekom drugom...
I premda ga nisam dugo vidjela ni čula, bio mi je drag. A noćas je poginuo. A ja neka pazim na manire, važni gosti su na ručku. Nek sve ide k vragu, ja jedino želim dugi i topli zagrljaj. Milovanje po kosi i jedno volim te.
Ni toga nema... sad je već vrijeme i za suze.
Pažljivo biram određenu kombaniciju tipaka na mobitelu. Prijatelj s faksa, meni draga osoba. Javio se, hvala bogu. Potrošila sam skoro cijeli bon na razgovor s njim, ali neka. Vrijedilo je. Bilo mi je tako ugodno slušati poznat glas, njegove slatke i smiješne probleme sa ženama, strahove koje oboje dijelimo zbog nadolazećih ispita. Nisam mu ništa rekla, shvatio je i sam da nešto ne valja... nije me ništa ni pitao. Pričao mi je o svemu što mu se događalo zadnjih par dana kao da je znao da mi tako pomaže u bijegu od ovog šugavog dana koji nikako da dođe kraju. Rekao mi je "mala, drži se", ponovno obećao večeru koju čekam već cijelu godinu, nasmijao me i izvukao iz tmurnog ćumeza u koji sam se zabarikadirala.
Još uvijek sam sjetna, još uvijek me nešto pritišće u grudima, bojazan da ne ostanem bez onih koje volim najviše... a što sad mogu? Ništa.
Sutra je novi dan, i sa kišom i bez kiše.
Post je objavljen 15.08.2005. u 20:21 sati.