U glavi sam imala buku od tisuća misli, niti jedna nije bila pozitivna. Uništiti, razbiti nešto. Mislila sam da je moj bijes toliki da bi čak i snagom volje mogla ubiti. Nije to bio bijes, bila je tuga, razočaranje. Gledala sam jednu od najvažnijih osoba u mojem životu kako mi nanosi bol. Ne samo fizičku, ubijao me je pogledom. Ubijao me je izdajom i odbacivanjem. Gledala sam ga mutnim pogledom koji su zaklinjale suze, potreba, bijes, očaj. Gledala sam ga dok je umirao pred mojim očima i dok je ubijao jedan od rijetkih vrijednih dijelova mene. Danas sam ostala bez osobe koju sam voljela. Odbacio me je kao da ne mu ništa u životu nisam značila, kao da me nije poznavao još od trenutka mojeg rođenja. A sada ja njega odbacujem. Prebolan je svaki oprost, svako novo razočaranje. Prebolno je tražiti mrvice s njegovog stola koje sada dijeli s nepoznatim ljudima. S ljudima s kojima se sada smije, živi, dijeli svakodnevnicu kao što je nekada sa mnom. Umrle su dvije osobe. On kakvog sam poznavala i još jedan dio mene. A čini mi se da je od mene kakva sam prije bila premalo ostalo. Dio po dio je umirao, a i dalje se ne znam obraniti od osjećaja, od nemoći da se uhvatim za dio koji odlazi i vratim ga natrag. I ovaj put imam osjećaj da u grudima imam crnu rupu koja i pomisao na sreću guta i uništava. Više ne očekujem ništa, ne nadam se ničemu od njega. Danas imam suze. Ispirući tugu kroz njih pokušavam ponovo posložiti kockice svog života, pokušavam se ponovo izgraditi u sjećanjima na sretno dijete kakvo sam nekada bila. Neznam si pomoći. Valjda će i ovaj put vrijeme učiniti svoje. Tužno je kada dijete ostane tako rano bez oca.