* (post samo da pojasnim pepeljarovu opservaciju)
da, već vidim...postajem jedna od onih koji za svoje propuste uvijek nađu neku ispriku. jebiga. više nije izvlačenje u pitanju. nema me. ljudi su me mjesecima zajebavali da sam baksuz. ne bez razloga.
imala sam taj super plan...kako složiti to dugo ljeto...bez obaveza...sa pravim ljudima...sa divnim mjestima... toplim morima i dalekim otocima...mekim plažama i tamnim šumarcima...sve sam dogovorila još u petom mjesecu...ideju počela nadograđivati u šestom...onako, veselila sam se. baš jesam. radila sam ko konjina i sad nekako...mogu uživati, kaj ne?! ne.
imala sam taj super plan...pa me počela boljeti glava...pa sam gutala voltarene...jednom se i ojače zapila ...glava je bolila konstantno...manje ili više...pa mi je postajalo slabo...pa mi se nije dalo jesti.. pa sam dane provodila u krevetu...navečer bih se jedva izvukla i izašla...''da, niski tlak...da prokleto vrijeme''...proći će čim dođe normalno vrijeme, ne?! ne.
imala sam taj super plan...sad imam samo mononukleozu. jebenu mononukleozu. imam i svoj krevet. gotovo smo nerazdvojni. džabe želje za brzo ozdravljenje kad je put do njega popločan sa više tjedana...a put do normalne, neoštećene jetre sa više mjeseci. zapravo, uopće nisam trebala pisati gornja dva odlomčića...i skoro sve što imam reći svodi se na gaddem mono. i na to što sam hepi da si tu negdje...možda ne vidiš, al nasmješim se kad te čujem.
Post je objavljen 28.07.2005. u 13:52 sati.