Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/hero

Marketing

VRATIH SE

Ne bih ja, ali morala sam... Sutra mi je promocija, pa sam morala skratiti godišnji gospode Roditelja i velikom mukom ih vratiti u Zagreb. Nisu se dali, starčeki jedni... Čak je pala i ideja da odem po tu vražju diplomu i da dopeljam društvo dolje, na more. Svašta si dopušta ta današnja starčad... ;)

Išijas gospođe Majke je dobro, hvala na pitanju, iako ju još ponekad štrecne pa se sirota sva preznoji od muke da bi navukla kostim za kupanje. Gora je stvar što mi se i gospodin Otac ukliještio, a njega zaista rijetko kad nešto uhvati. Možete si i zamisliti kako je bilo zanimljivo... :) Siročići moji... Naravno da sam ih pazila i mazila i štedila na svakom koraku.

Imali smo sreću da je vrijeme bilo odlično. Jedino što vaša Hero ima pink leđa... Tko mi je kriv kad se nisam pobrinula na vrijeme za svoj ten i lijepo otišla par puta u solarij prije mora. Moja vampirska bjelina nije mogla parirati niti Česima, budući da su Čehinje postale vrlo moderne i više se ne pojavljuju u svinjski rozom izdanju na plažama.
A nije mi pomogla niti zaštita u vidu krema za sunčanje visokih faktora i bijelih majica na plaži, jer sam lijepo izgorjela dodavajući se lopticom sa dragom mi sestričnom, njenim dragim i Micekom.

Plaže su krcate. Toliko krcate da nema šanse da nađete mjesto ako ste slučajno viši od 1,20 m. Ono što ne volim na plažama su raznorazni šatori, dekice i hrpetina luftića i ostalih pomagala. Ovo je plaža, ljudi, a ne kamp! I ne, niste na izletu... Dekica zaista nije potrebna.
To mi je uvijek bilo čudno... Sjećam se da sam kao mala uvijek imala dovoljno mjesta za manevriranje, iako se naš prostor na plaži sastojao od samo 3 ručnika i suncobrana. Nismo nikad od odlaska na plažu pravili spektakl. Naravno da ima ljudi sa djecom koji i dan danas tako funkcioniraju, a ta djeca mi ne izgledaju ništa manje sretna i zaigrana od ove dječice na dekicama površine par metara kvadratnih. Ljudi, djeci je zapravo potrebno vrlo malo i potpuno im je nebitno da li je ručnik na kojem leži ima etiketicu Ralph Lauren ili je kupljen prije 10 godina u Nami. Valjda... Ili sam ja zaista naivna...

Osim brčkanja i prženja, malo sam se i šetala (recimo samo da sam sigurno prohodala 15-tak kilometara). Volim se šetati. Naročito ako pogled uključuje more i ovčice na poljima i stjenovitu obalu... :) Ne padam baš na zalazak sunca, više volim večer kao takvu... Ono difuzno svjetlo i pojavu prvih zvijezdi... Dok more postaje sve tamnije i tamnije...
To su vjerojatno ostaci genetike mojih gospode Predaka i bodulskog mentaliteta. Onako sirovog, osamljenog i tužnog... A istovremeno tako jednostavnog i mekanog iznutra... I iako su generacije mojih predaka odgojene na zagrebačkom asfaltu, taj jedan jednostavan način ribara i oštarijaca nam i dalje kucka u primozgu.

Ali nije mi žao da sam se vratila u Zagreb. Jer je to moj grad. I htjela ja priznati ili ne, ja sam dijete asfalta, vreve i buke. I to mi sasvim odgovara! Samo da mogu tu i tamo pobjeći u djedovinu... :)

Post je objavljen 21.07.2005. u 14:22 sati.