Kako otprilike izgleda noćna mora u vrijeme PMS-a, a 9 tjedana prije vjenčanja? Još uvijek mi je zlo... Dakle, sjedim u naslonjaču, uživam u činjenici da je vikend kad mi odjednom dolazi svekrva i govori: "Što je mala? Zar se nećeš spremiti? Pa danas se udaješ!" Vrisnem, skočim iz naslonjača i odjurim do sobe. U jednom trenu vidim svoje roditelje (jer na putu do svoje sobe trčim preko Kaptola?!) i čujem tamburaše koji su došli po mene (!) Pokušavam viknuti da neću seosku zabavu i tamburaše, a još i vidim moje roditelje kako umorni, ali veseli plješću u ritmu groznog tamburanja. Ljudi se okupili, znaju da je dernek. Poskakujem kako bih mogla od nagomilanih, stranih ljudi mahnuti mojim roditeljima. I odjednom me mama vidi - na njenom licu očaj jer je shvatila da sam u (da stvar bude još gora) poderanoj i prljavoj trenirci!
Jurim do moje sobe i manijakalno otvaram ormar, svjesna da će za par minuta doći po mene i to s onim odvratnim tamburicama. Sa mnom je moja kuma (a to uopće nije moja kuma nego nekakva žena obučena u neopeglanu robu) i pokušava me smiriti, a ja tu ženu uopće ne želim kraj sebe. Hoću svoju kumu, no, svjesna sam da se time sada ne stignem baviti... Otvaram ormar i vadim vjenčanicu. Oblačim je, ali shvaćam da mi je prevelika, da na nekim mjestima vise konci. No, natežem je na sebe do kraja s mišlju: "Nema veze, glavno da gore sjedne, a vjenčanice su obično ionako dugačke, pa ću je dignuti dok hodam". No kako sam podigla suknju, shvatim da sam u prljavim čarapama (ma, molim te!) i da uopće nemam nikakve svijetle najlonke niti donje rublje. Tada postanem svjesna da nemam niti sandale, već samo crne cipele... Kako sam to shvatila, pogledam se u ogledalo. Vjenčanica nije onakva kakva je bila maloprije, već sa dubokim izrezom na leđima i ispred, tako da se vidi nekakav ofucani grudnjak!
Već vrištim, a kao začin svemu, ulazi moja svekrva u sobu. Na licu joj vidim šok zbog strahote koju imam na sebi, pa se razočarano okreće i izlazi. Opet se pogledam u ogledalo i očajna odustanem od vjenčanice, ali me strese druga stvar - nemam baš nikakvu frizuru. Pa ne mogu raspustiti kosu, imam veo. I tada shvatim da nemam ni pristojne špangice... Panika raste. Pokušavam vezati kosu, sa običnom, smeđom špangom učvrstiti veo na tjemenu, ali ne drži ni najmanje. Očajno stajem pred ogledalo i tu je došlo do posljednje scene zbog koje sam se probudila tresući se - pogledam ramena i vidim da se tobožnja vjenčanica počela raspadati i to tako da je više uopće nisam mogla popraviti. Kad sam spustila pogled, čak više nije bila bijela, već je izgledala poput onih starinskih, debelih zavijesa sa nekakvim zelenim, odvratnim uzorkom!
Ajme, kako sam bila sretna što sam se probudila... Sjećate se mojih tumačenja snova? I ovaj mi je rekao puno toga, ali ne želim ulaziti detaljno u objašnjenje svih, nedvosmislenih simbola. Da, možda bi bili najsretniji da se zaista vjenčamo sasvim tiho, bez svatova, a da nakon toga napravimo tulum za prijatelje po svom ukusu. Svjesna sam toga da je to predstava za roditelje, nešto na što smo se odlučili da bismo njih zadovoljili. Netko će to osuditi, reći da je to naš dan i da smo trebali sve organizirati prema našim željama. No, isto tako je činjenica da previše poštujemo i volimo naše obitelji te da ne bismo bili sretni kada i oni nebi bili sretni. Sjećanje na takvo vjenčanje bi nam stalno davalo gorak okus u ustima. Uostalom, nama je najvažnije što ćemo višegodišnju vezu okruniti brakom jer smo svoje zavjete odavno potvrdili u duši. Ali morat ću srediti sve detalje zbog kojih očito ne mogu mirno spavati...
Post je objavljen 21.07.2005. u 06:56 sati.