Plemicka porodica Bathory potice od Hun Gutkeledova klana koji je vladao u sirokom istocnom dijelu centralne Europe ( na podrucjima danas poznatima kao Poljska, Madjarska, Slovacka i Rumunjska ) i koji je izronio da primi znacajnu ulogu u prvoj polovini XIII. veka. Napustajuci svoje plemenske korene preuzeli su ime jednog od svojih pojeda ( 'bator' = 'hrabar' ) za ime porodice.
Njihova je snaga rasla dosegnuvsi vrhunac sredinom XVI. stoljeca, ali potom i lagano pocevsi opadati da bi naposletku dostigla svoj kraj 1658. Veliki kraljevi, princevi i suci, kao i posednici crkvenih i civilnih dobara bili su iz redova porodice Báthori.
Preuzimanjem plemenitog imena nisu se promenile neke osnovne porodicne sklonosti, tj. postojao je znatan broj brakova medju samom obitelji Báthori s naravno nekim uobicajenim problemima kao rezultatom ove prakse. Osim ovih problema,imali su i probleme sa psihozama,a rodila se i nekolicina zlih genija medju njima je bila i zloglasna,sadisticki nastrojena Erzsebet kao najpoznatija.
Zaista, bila je dovoljno zla da bi o njoj nastali razni mitovi,i da bi bila proglasena vampirom,a kasnije je inspirisala Brama Stokera da napise legendu o Draculi, no za razliku od Stokerove price, ona je bila stvarna: rodjena 7. avgusta 1561.g. kao dete baruna Györgyja i Ane Báthori. Neobicno za nekog njenog drustvenog statusa bila je sposobno i aktivno dijete. Odgojena kao madjarska kraljevska licnost kao mlada devojka bila je prilicno lepa: neznih crta lica, vitke gradje, visoka za svoje vrijeme, no njezina osobnost nije postigla jednako pozitivan razvitak. Po njenom misljenju, najjaci atribut joj je bila cesto hvaljena prekrasno kremasta put. Premda ostali nisu bili jednako impresionirani kvalitetom njene prilicno uobicajene koze, obilato su je hvalili znajuci sto je dobro za njih jer Erzsebet nije prihvacala polu entuzijasticno laskanje, a bila je i poznata po svojoj osvetoljubivosti.
U dobu od jedanaest godina zarucena je za Ferencza Nadasdyja - poznatog kao 'Crnog heroja Madjarske '. Imala je samo 15 godina kada su je zbog politickih ciljeva i polozaja udali za tog sirovog vojnika aristokratskog porekla i manira (rodjenog 1575.). Zbog njegovog nizeg socijalnog statusa, Erzsebet je zadrzala svoje prezime i nije koristila muzevo.
Udajom je postala gospodarica dvorca Csejthe, njegovog doma, smestenog duboko u Karpatskim planinama, danasnje sredisnje Rumunije, no u ona vremena taj predeo je bio poznat samo kao Transilvanija. Dvorac nije bio smesten u blizini nekog uzbudljivog urbanog centra vec je bio okruzen seocetom jednostavnih seljaka i njihovih agrarnih poseda, protkan nazubljenim vrhovima smrznutih Karpata.
Dok joj je muz jurio za svojim strastima, razlicitim vojnim pohodima, za Erzsebet, koja se nije zelela zabavljati van svojih zidina gdje su neugladjeni nadnicari kopali u blatu, zivot je postao dosadan u veoma kratkom vremenu. No ona, kao energicna tinejdjerka, krenula je u potragu za novim razonodama koje bi joj zaokupile pozornost i prikratile dane.
Njezin ukus je bio posebno iskrivljen i postupno je pocela oko sebe skupljati (kao sto su njeni obilni financijski izvori spremno dopustali) osobe cudnovatih i uvrnutih umetnickih interesa kojima je dozvoljavala da borave kode nje, pruzajuci im smjestaj i obracajuci prejeranu paznju na svaku njihovu zelju. Medju njima je bilo i takvih koji su se nazivali vesticama, vracevima, proricateljima, carobnjacima, alhemistima, ali i drugih koji su praktikovali najizopacenije stvari i bili u savezu sa djavolom.
Oni su je do najsitnijih detalja ucili svojim vestinama sto ju je apsolutno ocaravalo, no samo ucenje joj nije bilo dovoljno.
Rat u XVI. veku je bio poslovicno brutalan posao: dok se borio protiv Turaka i pokusavao dobiti informacije od zarobljenika, njen muz je koristio uzasne sprave za mucenje: vesto spojena "klesta" u obliku kandzi izradjenih od stvrdnutog srebra koja, kada bi se pricvrstila na veliki bic, bi derala i trgala meso do toliko odvratnog stupnja da je cak i on, okrutni covjek, gadljivo ostavio napravu u dvorcu na putu u jos jedan herojski pohod.
Erzsebet nije bila sama u svojim neobicnim interesima: svjesna zamrsenih stvari koje su zaokupljale i odusevljavale Erzsebet, vlastita tetka ju je upoznala sa uzicima koja donosi bicevanje ( drugih, naravno ), sklonost koju je Erzsebet brzo stekla. Opremljena opakim muzevim kandzama velikodusno se zadovoljavala ubijajuci mnoge usamljene sate na trosak zaboravljenih Slavenskih duznika iz vlastitih tamnica.
Sto su bili prodorniji njihovi vriskovi i sto je obilatije njihova krv lila to je njeno odusevljenje bilo vatrenije i orgazmickije. Imala je obicaj da bicuje gola tijela svojih 'objekata' s prednje strane vise no sa straznje, i to ne samo zbog potencijalno vece ucinjene stete, vec i zato da bi mogla veselo gledati njihova lica izoblicena u uzasu spoznaje vlastite mracne sudbine.
Njen muz je umro 1604. od ubodnih rana izazvanih napadom neke prostitutke u Bukurestu kojoj nije platio (postoji i verzija po kojoj je poginuo u ratu s Turcima, sto je takodje vrlo vjerojatno, ali istorija je uvijek rado zataskavala neke stvari), a Erzsebet je odmah pocela sanjariti o ljubavniku koji bi ga zamenio jer zapravo nikada nije preterano marila za supruga; toliko o njenom zalovanju. Ipak, ogledalo je pokazalo da su njeni lascivni uzici, kao i samo vrijeme, ostavili traga na njenoj pojavi: njena andjeoska put je odavno prepustila mjesto necemu dalekom od savrsenstva, dosegnula je cetrdeset trecu godinu zivota.
Njena zelja za ljubavnikom nije nestala: besnela je u svojim dubinama proklinjujuci vrijeme. No tako jednostavna pobuda kao pomama za novim muzem nije bila toliko vazna, to je bio samo jedan mali detalj. S propascu Ferencza Nadasdyja Erzsebet su poceli vrebati muskarci na visokim polozajima jer su namirisali dobru priliku i bogatstvo koje se krilo iza imena Bathory, racunajuci da je brzo osvoje, a onda isto tako da je se u rekordnom roku lako rese.
Cinjenica koja je isla u prilog njenom statusu jest ta da je Erzsebet bila sledeca na redu da postane 'kralj"' Poljske, a ta joj se pomisao jako svidjala. Ova prividna anomalija je bila moguca u vladarskom sistemu tog vremena, i polozaj kraljice nije imao nikakvu politicku tezinu.
Istovremeno, bila je daleko obrazovanija od onih koji su je okruzivali, citajuci i pisuci cetiri jezika, dok je npr. princ Transilvanije bio neuki 'moron' ( koji se redovito kupao svake godine na svoj rodjendan).
No na stranu sada sve to, odrzavanje vlastite mladosti i vitalnosti je postao sredisnji cilj njenog plana koji se sve vise razvijao: apsolutno bozansko pravo na moc je shvacala kao njezino da pazi i stiti, a bilo bi esencijalno za postizanje svega sto je htjela. Tastina, pozuda, pomama za politickom moci bili su neprimjetno ispremjesani u glavnoj, prvobitnoj strasti: ako izgubi svoju 'mladjahnost' - moze zaboraviti i izgubiti sve...
U njoj se poceo javljati strah od starosti i mogucnosti gubljenja ljepote o kojoj je postala tako bolesno zavisna. Nakon smrti muza, grofa Nadasdyja, 1604.g. preselila se na porodicni posed u Becu, gdje ce je malo po malo njena opsesija sve vise obuzimati i postajati sve mracnija.
Sudeci prema nekim izvorima, Erzsebet se u ovom periodu pocela baviti nekim oblicima vracanja, pohodeci rituale koji su ukljucivali zrtvovanja pastuha i nekih drugih zivotinja.
No bez obzira na sve to, izgleda da je njena osobna opcinjenost krvlju zapocela sasvim bezopasno: jedna ju od njenih sluskinja nije zadovoljavajuce podvorila pa joj je Erzsebet zarinula skare u lice, a djevojcina se krv rasula po njenim rukama. Kada je otisla isprati tu krv, ucinilo joj se da joj koza na mjestima gdje je bila krv izgleda mladje i mekse nego sto je bila do tada. Zakljucak do kojeg je dosla, tanka nit koja je povezivala krv i mladost, bila je preocita i odavde je zapocela njena krvava misija.Uvjerena da je krv, tocnije - krv mladih djevojaka, bila tajna vecne lepote i mladosti, grofica je pocela smisljati kako da sprovede u djelo planove o nepresusnoj opskrbi krvlju, tj. mladosti koja joj je toliko trebala.
Istog trenutka se konsultovala sa svojim alhemicarima i zatrazila njihovo misljenje o ovom fenomenu. Oni su uzivali njeno gostoprimstvo i nisu je zeljeli razocarati, pa su se uspjesno 'prisetili' slicnog slucaja pre jako mnogo vremena, u dalekom kraju, gdje je krv mlade device izazvala slican efekt na 'ocvaloj' uglednoj osobi plemenita podrijetla. Imajuci tako ocit dokaz pri ruci, Erzsebet je bila uverena da je naisla na briljantno otkrice: metodu koja ce joj pomoci da povrati i sacuva svoj mladalackii sjaj zauvijek, ili bar dok ne dobije ono za cim tezi. Savet njene 'kozmeticarke', zene imenom Katarina, podudarao se s Erzsebet zakljuckom i uveravao je da je potpuno u pravu.
Erzsebet je racunala: ako je malo dobro onda ce vise biti jos bolje; duboko je verovala da ako se bude kupala u krvi mladih djevica, a u slucaju posebno lijepih - pila njihovu krv, biti ce ponovno velicanstvena, prelepa i jaka.
Erzsebet je lutala krajolikom nocu trazeci pogodne djevice kao grubi materijal za svoju tesku bitku u utrci s vremenom. Vrativsi se u dvorac, svaku pojedinu grupu djevojaka bi obesila naopacke, zive i gole, vezane lancima za gleznjeve. Vratovi bi im bili rasporeni i sva bi krv iscurila za kupku koju bi trebala iskoristiti dok je toplina njihovih mladih tela jos uvijek trajala u gustom i ljepivom grimiznom bazenu.
Cesto je nabavljala posebno lepu mladu devojku koja je imala specijalan tretman: Erzsebet bi joj popila krv; prvo iz zlatnog pehara, no kasnije kako joj se apetit povecao, pila je direktno sa rane iz koje su sikljali mlazovi krvi, dok je izmuceno i nemocno tijelo visilo sa stropa, postajuci sve blijedje...
Premda je uspela drzati na prilicnoj distanci svoje politicke neprijatelje, nakon pet godina tajnih poduhvata, Erzsebet je napokon pocela shvacati kako je krv mladih seljanki imala jako slab ucinak na kvalitetu njezine koze. Takva krv je 'ocito' bila manjkava i trazila se kvalitetnija.
U Transilvaniji XVII. stoljeca, imucniji roditelji na odredjenim polozajima su zeleli da im kceri budu propisno izucene u drustvenoj kurtoaziji i etiketama ponasanja tako da mogu steci 'prave' veze kada za to dodje vrijeme. Tu se nazirala dobra prilika: 1609. Erzsebet je otvorila akademiju u dvorcu, nudeci da ce uzeti dvadesetpet djevojaka iz plemenitih obitelji kako bi pouzdano zavrsila njihovo potrebno obrazovanje. I doista, ono je veoma brzo bilo zavrseno.
Godinama je Erzsebet pouzdana pomocnica u njenim raznolikim tajnim uzicima bila Dorotta Szentes, a uz nju mnostvo ostalih pomocnica koje su pomagale nositi ovo tesko breme.Uz pomoc Dorotte Szentes (takodjer poznate i kao 'Dorka') ,ove jadne studentkinje ,su bile konzumirane na isti zverski nacin kao i nekad seoske devojke.
Ovo je bilo prejednostavno i Erzsebet je po prvi put u svojoj strasnoj karijeri postala nemarna u svojim djelima.
Njene igre su ukljucivale rezanje makazama, busenje iglama, zigosanje uzarenim zeljezom, probadanje ostrim siljatim kolcima. Zrtve su se nalazile u ogromnom kavezu koji je visio sa stropa i sluzio kao jako praktican krvavi tus. Nitko, pa cak ni plemstvo, ne moze nastaviti s ovakvim zlocinima zauvijek, a da ne bude izveden pred lice pravde.
I tako jednom, za vrijeme svog divljeg mahnitanja, bacila je cetiri 'iscjedjena' tijela sa zidina svog dvorca. Greska je prekasno shvacena jer su seljaci to vidjeli i vec pokupili tela pocevsi identificirati djevojke. Nestanak svih onih mladih djevojaka je bio rijesen: tajna je bila otkrivena... Vijest o ovim strahotama se prosirila poput oluje i ubrzo stigla do cara Mathiasa II. koji je odmah odredio da njen vlastiti rodjak, grof Cuyorgi Thurzo, guverner te provincije, ode po Erzsebet.
1610. dosavsi sa svojom pratnjom u dvorac Csejthe, grof se zgrozio nad prizorom koji je ugledao: jedna mrtva djevojka je lezala u glavnoj sobi, a kraj nje jedna poluziva, tela potpuno izbodena; u tamnicama su otkrili nekoliko zivih, zatocenih djevojaka s manjim ozledama, a ispod dvorca su ekshumirali pedesetak leseva.
Ubojstva nisu bila niti brza niti jednostavna kao sto bi netko mozda mogao pomisliti: Erzsebetin nije volela jednostavne stvari kao rezanje grkljana zarobljenim djevojkama ( mada je bilo i toga medjuostalom ), vecina je ovih sluskinja bila mucena nedeljama, cak mjesecima, prije nego sto bi ih ubila.
Kralj je insistirao da se grofici javno sudi, no njezin aristokratski status nije dopustao da bude uhapsena. No, lukavoscu Parlamenta izvanredno je donesen novi Akt koji je osporavao spomenuti privilegovani polozaj (da im slucajno ne bi umakla nekaznjena), pa je Erzsebet privedena na formalno saslusanje 1610.g.
Oba sudjenja/saslusanja su odrzana u Bytci (jedno na latinskom: 2. januara 1611., a jedno na madjarskom: 7. januara 1611.
Na sudenju je prisustvovalo sedamnaest svedoka medju kojima i njezini najblizi suradnici: Dorka, Katarina, Helena i Ficzk ili Janos Ujvary, zvan jos i Thorko. Na nekoliko mjesta spominje se upravo on kao glavni krivac za uvodjenje Erzsebet u okultne vode, a takodjer se suska da joj je neko vreme bio i ljubavnik. Thorko je na sudjenju svjedocio o tridesetsedam ubijenih djevojaka, od kojih je sest on sam zaposlio u dvorcu kao sluskinje.
Dorka i Helena su kaznjene tako da su im prvo iscupani svi prsti, a zatim su zive spaljene na lomaci, dok je Ficzku odrubljena glava pa je onda takodjer spaljen.
Zanimljivo, nije bilo autoriteta koji je bio sklon tomu da pokaze bar malo interesa spram dogodovstina u koje su bile upletene jadne seoske djevojke tokom prethodnih pet godina Erzsebet krvavih eskapada.
Konacno je utvrdjeno da je 612 djevojaka ubijeno jer je Erzsebet sva ubistva dokumentirala u dnevnik koji je pisala, no Erzsebet nije priznala nista.
Dorka i njezine pomocnice su zive spaljene, ali grofica ipak nije smela biti pogubljena zbog svog plemenitog roda. Katarina je bila vidjena kao zrtva obmane u cijeloj prici, pa je oslobodjena.
Naposlijetku, Erzsebet je bila osudjena na smrt dok zivi: zazidana u malenoj sobici svog dvorca, iz koje nikako nije mogla izaci, umrla je cetiri godine poslije. Otkrio ju je 21.avgusta 1614. cuvar koji je imao veliku zelju da vidi tu poznatu groficu koja je sa svoje pedeset cetiri godine jos uvek slovila za jednu od najlepsih zena Evrope.
Erzsebet nije nikada izustila nijednu rijec krivnje ili zaljenja zbog svega ucinjenog.
Njena vampirska reputacija nije potekla samo iz njene gladi za kupanjem u krvi kako bi odrzala svoju mladost, vec i iz glasina koje su se prosirile tokom sudjenja: naime, ona je devojkama i pila krv. Bilo je tesko doci do dokaza za ovaj iskaz zato sto su svi dokumenti i zapisnici sa sudjenja bili zapecaceni nakon zavrsetka zbog svoje skandalozne prirode (kasnije su cak negde i isplivali ostaci, no prava se istina nikada nije saznala).
Veza izmedju porodice Báthori i Drakule: - zapovednik ekspedicije koja je pomogla Drakuli da vrati prestolje (1476.) je bio princ István Báthori.
- jedan od Drakulinih poseda, dvorac Fagaras, postao je vlasnistvo Báthori za vrijeme Erzsebet
- obje porodice su imale amblem zmaja na porodicnim grobovima
Báthori klan:
István Báthory (?-1586) - kralj Poljske, Erzsebetin ujak, umro od komplikacija uzrokovanih epilepsijom
Sigismund Báthory - kralj Transilvanije, Erzsebet rodjak. V. Penrose navodi: zena mu je bila toliko odbojna da je nocu, kada bi se nasao pored nje u krevetu, uzasnut vristao; javno je izjavio da se zeli odreci sveta sto god to znacilo.
Gábor Báthory (Somlyo grana obitelji Báthory) - kralj Transilvanije; Erzsebetin rodjak; incestuozan odnos sa sestrom Anom; bio je ubijen
Gábor Báthory (Ecsed grana obitelji Báthory) - Erzsebetin ujak; tvrdio da je opsednut
djavolom
Klára Báthory – Erzsebetina tetka; imala cetiri muza; prica se da se sama resila prve dvojice (jednog je udavila u vlastitom krevetu); Erzsebet je navodno provodila mnogo vremena s njom i pod njenim utjecajem poprimila okrutne manire
Roditelji:
Anna Báthory - prvo se udala za Gáspára Dragfy-ja, s kojim je imala dva sina: Jánosa i Gyorgya. Gáspár je umro 1545, a Anna se potom udala za Antala Drugetha, koji je nakon kratkog vremena i umro.1553. se udala za svoga rodjaka Györgyja Báthorya, Erzsebetin oca, koji je umro kada je bila u desetoj godini.
Braca i sestre:
(Erzsebet je bila drugo dete po redu )
István Báthory - ozenio Frusinu Drugeth; poslednji pripadnik Báthory-Ecsed loze
Zsofiá Báthory - udala se za Andrása Frigedyi-ja
Klara Báthory - udala se za Michaelis de Kisvardi-ja
Deca:
Pál Nádasdy, Grof od Nadasda - molio je da mu oslobode majku nakon sto je 1611. zatvorena; pokusao sprati ljagu s imena porodice Bathory; ozenio Judith Revay s kojom je imao dvoje djece
Andreas Nádasdy (o kojem se nista ne zna)
Anna Nádasdy (1585-1625) - udala se za grofa Nikolu Zrinskog
Katelin Nádasdy (umrla 1620) - udala se za Gyorgy Drugetha, grofa od Homonna; posecivao Erzsebet tkom njenog zatocenistva i donosio joj hranu. Od nje se zna da je Erzsebet kratila vrijeme crtajuci po zidovima svog tornja, a posljednji se zapis odnosio
upravo na njenu kcerku Katelin i testament.
Unuci:
Ferenc Nádasdy - grof od Nadasda; Pálov sin; ozenio Annu Juliu, groficu od Galantha,
Anna Maria Nádasdy - Pálova kcer,
Maria Drugeth (?-1643) - Katelinina kcer; udala se za grofa Szechy Gyorgya,
Erzso Drugeth - Katelinina kcer; udala se za Laszla Revaya, baruna od Terboszta,
Janos Drugeth (umro 1645) - Katelinin sin; ozenio Katu Jukasich
Erzsebetina je prica nasla odjeka u mnogim filmovima: “Daughters of Darkness” (1970.), “Countess Dracula” (1971.), “Blood Castle” (1972.), “Ceremonia Sangrienta” (1972.), “La Noche de Walpurgis” (1972).
Osim sto je bila inspiracija za filmove, nebrojeno mnogo puta je opevana u pesmama metal bandova, a jedan od njih nosi i njeno prezime. Najkompaktnije djelo, sagu o Erzsebet Báthory, napravili su Cradle of filth, posvetivsi joj celi album “Cruelty and the beast.”
DAN SUDJENJA
Glasine su se obistinile, ustvari sama istina koju su otrkili je bile mnogo gora nego sto su ljudi i mogli predpostavljati. Erszebet-inoj tiraniji dosao je kraj. Noci kada su istrazitelji upali neocekivano u dvorac, Thurzo je zakljucao Erszebet u njenom dvorcu i postavio par ljudi koji su bili odgovorni. U njegovom pismu, on govori da su nasli samo jedan les noci kada je uhapsena – tijelo je pripadalo mladoj djevojci koja je bila optuzena za kradzu. Njene ruke su bile spaljene a njene grudi izujedane. Njegovo pismo tvrdi da nije bilo nikakvih krvavih orgija, ali s obzirom da je on bio u srodstvu sa Erszebet imao je razloga da stiti reputaciju porodice.
Drugi koji su bili ucesnici racije opisuju to vece mnogo dramaticnije.
Dok je Erszebet cekala na saslusanje, policija je trazila dokaze po dvorcu. Otkrili su kosti i ostale dijelove tijela, zajedno sa odjecom i osobnim stvarima koje su pripadale zrtvama. Jedan od zapisa kaze dok su pretrazivali dvorac da su tijela ubijenih djevojaka nalazili na svakom koraku. Mnogi lesevi nisu imali ruke ili oci.
Jedno od tijela su nasli u kaminu, nije uspjelo izgoriti do kraja.Veliki broj leseva su nasli u zakopane oko dvorca. “Gledali smo u uzasu dok su psi bjezali sa dijelovima tijela u njihovim ustima.”
Istraga je dosta toga saznala od zrtava koje su prezivjele, kao i detaljne opise mucenja od strane ljudi koji su pomagali u tim zvijerstvima.
Erszebet licno nije bila prisutna u sudnici i nije svjedocila. Ona je svo vrijeme provodila u dvorcu glumeci svoju nevinost. Njena rodbina koja je pripadala visokoj klasi urgirala je kod suda kako bi Erszebet drzali u kucnom pritvoru dok sud ne donese konacnu odluku.
Preko dvadeset sudaca je bilo ukljuceno 2 Januara 1611 kada je zapocelo sudjenje. Sudac Theodosius de Szulo (Royal Supreme Court) je presjedao sudom.
Zvali su veliki broj svijedoka, ponekad 35 za jedan dan, ukljucujuci porodice zrtava i oni koji su prezivjeli. Jedna majka je izgubila svoju 10 godina staru kcerku. Glavno svijedocenje su davale sluge i ljudi koji su pomagali ili ucestvovali u njenoj krvavaoj kampanji. Svakom svjedoku su postavljali 11 istih pitanja. U biti svi su pitani koga su ubili, koliko osoba je ubijeno, odakle su zrtve, i ko ih je doveo u dvorac. Ono sto su svjedoci rekli sudu o nacinima na koje su zrtve ubijane svrstava Erszebet najokrutnijeg monstruma u istoriji covjecanstva.
Ficzko, covjek patuljastog rasta koji je radio za Erszebet punih 16 godina, tvrdi da je u dvorac odveden na silu. Prema njegovim iskazima policija je nasla 37 tijela, mada on nikada nije priznao koliki je broj djevojaka koje je on ubio.
Pet ih je bilo zakopano u rupama, dvije u dvoristu, dvije su zakopane nocu u crkvi, i tako dalje. Zrtve su dolazie iz sela sa izgovorom da ce dobiti posao u dvorcu, a neke zene iz sela predavale su djevojke iz okolnih sela za pare ili manje poklone. Djevojke koje nisu htjele da idu svojevoljno udarane su dok nebi igubile svijet i onda su nosene u dvorac. Nakon dolaska u dvorac, bile su udarane, ubadane sa iglama i makazama, pored drugih brutalnih mucenja. Zrtve su odabirane po mekoci njihove koze, po njihovim godinama i ljepoti.
Kada ga je sud pitao o nacinu mucnjenja koji je koristen, on je rekao, “ Ruke i noge su vezane, djevojke su udarane dok njihovo tijelo nedobije crnu boju.
Jedna djevojka je bila udarena vise od 200 puta dok nije izdahnula. Dorko (jedan od ucesnika) je sjekao njihove prste jedan po jedan dabi im onda sjekao vene makazama.
Ilona Joo (dadilja) priznaje da je ubila oko 50 djevojaka, ona priznaje da je imala obicaja da vruce zeljezo stavljala u usta i nos zrtve. Erszabet licno, Ilona svjedoci, svoje prste je stavila u usta jedne djevojke i povukla tako jako dok joj nije odvalila celjusti. Bola ih je sa iglama po cijelom tijelu, kako bi iskrvarile.
Cak i kada je Erszebt bila bolesna, nije prestajala sa mucenjima. Dovodili su joj djevojke do njenog kreveta kako bi ih ona mogla udarati ili ujedati. Ponekad bi djevojke ujedala dok nebi umrle, a onda bi natjerala sluge (muskarce) da jedu meso djevojaka. Prema iskazima dadilje, Erszebet je nekada znala stavljata nauljene papire medju djevojkine noge koje bi onda zapalila.
Post je objavljen 20.07.2005. u 02:57 sati.