Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/runaway

Marketing

Dobrodošli na scenu

Prva stvar koju bi odgovorni roditelji trebali naučiti svoje derište jest – glumiti.
Primjerice, tako da im u usta uvale špinat (ne znam zašto je baš to povrće svagda primjer nečega što djeca mrze, ja sam mnogo više ne podnosila paprike) i zatim natjeraju da se pretvaraju da im je to nešto nenadjebivo fino. I tako iznova, žlicu po žlicu (ako se špinat uopće jede žlicom?) sve dok reakcija ne počne izgledati uvjerljivo.
Prije nego me optužite za djecofobiju, dopustite mi da objasnim čemu taj teatar.

Tomu što će društvo, kasnije u životu, od njih to očekivati, u bezbroj situacija. Najbolje prolaze dobri glumci. Oni koji se u određenom trenutku, bez obzira na to kako se osjećaju i što misle, mogu ponašati sasvim suprotno, ako treba.

Možda ćete u sebi kipiti od ljubomore što je kolega dobio promaknuće, ali ćete, nakon što vam se time pohvali, biti «presretni zbog njega» i s divljenjem mu stiskati ruku.
Telefon će vas probuditi u rano jutro, a vi ćete se praviti da ste na nogama već satima i da vam je neizmjerno drago što vas je sugovornik upravo sad nazvao.
Radit ćete u dućanu te, čak i onom mamlazu od kupca koji vam je stanjio živce za par centimetara, na odlasku reći :»Dođite nam opet!», moleći boga da se to ne dogodi.
Za rođendan ćete dobiti groznu majicu roze boje (mrzim rozo!) koju ne biste obukli ni za po doma (ili neku neukusnu vazu), ali ćete se «oduševiti poklonom» i euforično zahvaljivati
darovateljima.
(Moram ovim putem pohvaliti svoju ekipu što su me, ovogodišnjim izborom poklona, oslobodili glume. Hvala, iskreno! :-P )

Ne smatram spomenuto glumatanje nužno zlobnim i lažljivim. Gluma nije sasvim istovjetna laganju. Ovo potonje konzumiramo najčešće da bismo direktno zaštitili sebe, a glumu da ne bismo povrijedili druge. Otprilike.
Koje bi koristi bilo od toga da, s dva prsta, iskrivljenih usta, izvučemo majicu iz omota, istresajući fraze poput:
«A, jebo vas, daltonisti; pa jeste li me ikad vidjeli da nosim ovu odurnu boju?!» Oni su je kupili s dobrim namjerama, njima se očigledno sviđa, izdvojili su dio svog oskudnog džeparca za nju...i sad je red na vama da im pokažete kako «trud nije bio uzaludan».

Katkad tako dobro isceniramo određenu reakciju da čak zbunimo sami sebe, i umalo se uvjerimo kako to doista osjećamo.



Preda mnom je težak zadatak. Moji će se za sat vremena pojaviti na vratima, nakon 2 tjedna ljetovanja. Dva bijedna tjedna! Taman sam se ufurala u samački život!
Veselo ću otvoriti vrata i baciti im se u zagrljaj široko rascerenih usta.
-«O, pa vratiše mi se ukućani!» (…Kvragu, što niste usput posjetili afričke zemlje?!…)
–«Već ste mi počeli faliti!» (…Ovo su mi bila najljepša dva tjedna od kad pamtim…)
-«Stan je bio tako prazan bez vas.» (…Ako pod «prazno» podrazumijevate 30-ak ljudi…)

Mama će gomilati svoje kofere u hodniku, hinjeno sretna što je napokon doma.
-«Gle, kako je moja curica sve pospremila – cijeli stan blista!» Cmok, cmok.
Vjerojatno će joj odmah za oko zapeti mrlja u kutu dnevne sobe, ali pravit će se da je ne vidi. To će spomenuti tek kasnije.

Bit će naporno, ali dat ću sve od sebe. Naposljetku, i ja očekujem da me se tako dočekuje. :)








Post je objavljen 19.07.2005. u 15:59 sati.