Pregled posta

Adresa bloga: http://blog.dnevnik.hr/svjetionici6

Marketing

Moja litnja avantura s lanternama - VIR

Na Viru su ljudi bili čitavo jedno stoljeće, čak i nešto više. Ljudi i njihovi životi. Svjetioničari i njihove obitelji. Onda je sve prestalo. 90.tih godina prošloga stoljeća suvremena tehnologija smanjuje potrebe za svjetioničarima i Vir se lagano napušta. Svjetlo se pali točno u sumrak i tako svaku noć, potpuno automatski, a baterije se danju pune sunčevom energijom.



Nedavno sam s prijateljima odlučio posjetiti svjetionik na Viru, nadajući se kako ću možda tamo ipak nekog zateći, pa barem domara ili nekog tko već čuva lanternu. Divlje i pregusto naseljen otok, s gomilom problema, koji proizlaze iz toga (savjetovali su nam da i pitku vodu nosimo sa sobom), nije odavao dojam da se čovjek negdje na njemu može jednostavno izgubiti i stopiti s prirodnim mirom, za kojeg neki kažu da se tamo može pronaći. No prošli smo naselje i skrenuli, putokazima označenom cestom, koja je na jednom mjestu potpuno nestala, a zamijenio je poljski put, koji je nakon par stotina metara prešao u pravu safari skakutavu vožnju, odakle smo propješačili nekih 1 do 2 km, da bi došli do lanterne.



Vidjeli smo vrh kule, kako se izdiže iz guste borove šume i nije bilo teško pronaći put do tamo. No doista, razočarali smo se što se tamo sve dalo vidjeti… Gomila smeća, okoliš zarastao travom i jedino lijepo što smo mogli vidjeti bile su Njemice i Čehinje, koje se u blizini lanterne nisu sramile sunčati i kupati u toplesu ili bez njega…



Svjetionik izbliza žalostan, u daljini ponosan i kao da netko na njemu još živi. Na prozorima zatvorene škure, a na jednome je stara masivna drvena škura čak i otpala. Na tom se prozoru vidjela i požutjela, nekad bijela zavjesa, iza koje kao da se krije kakav duh prošlih života, koji su disali zajedno s ovom lanternom.



Oko lanterne vrt (pa bar je nekad to bio), u njemu gusta trava i drača, koja je prekrila sav okoliš, tako da se u neke dijelove ne možeš ni zavući. Bunar s vodom davno je zapečaćen, a jedan zanimljiv bor, zatvorio je svoje krošnje prema tlu, te nam je time omogućio odličan hlad, gdje smo prostrli svoje ležaljke za noć koja slijedi.



Točno na vrijeme upalilo se svjetlo, a ja sam pola sata čekao trenutak da uhvatim pravu fotografiju. Istina je da se ovako spektakularan zalazak Sunca isplatilo čekati. Žao mi je samo što nije bilo nikog unutra, pa da mogu ući u kulu i fotografirati. Ovako, otok Vir je iako prenapučen i poprilično neuredan zbog neplanske gradnje i broja ljudi koji tamo ljeti žive, ipak nečime bogat – ima svoju oazu, koja makar noću ostaje mirna. Nakon 20.30 u okolini lanterne osim mene, Damira i Igora, dobrih poznavatelja prirodnih ljepota Jadrana, na lanterni nije bilo nikoga.



Na jednoj punti zapalili smo malu logorsku vatru; onako kako su to nekad davno radili naši preci, da bi upozorili brodove na opasnost. Tu večer smo se vratili iskonu gledajući s jedne strane modernu lanternu kako svijetli sama, dok u kući ljudi nema; a s druge strane mi, ljudi, palimo vatru na prastari način, na isturenom rtu i spavamo u prirodi, na majci Zemlji…



U jutro smo i na svojim kostima osjetili pravo značenje riječi Punta dura ili Puntadura (=Tvrda Punta). Otišavši, ostavili smo lanternu za sobom do neke druge prilike, a nas su zamijenili neki drugi ljudi, a njih nije malo. Uistinu, ni ovaj otok nije više što je nekad bio; u svakoj se uvali netko nađe. Mi idemo dalje, možda otkriti neku novu lanternu, neku gdje ćemo otkriti taj zaboravljeni iskonski mir...







Post je objavljen 19.07.2005. u 14:09 sati.