Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/muirgheal

Marketing

KUTIJA

Neki put je bolje stvari ostaviti u glavi, kaže mladi, žestoki, a bogami i tusti Vidrić. To me je u roku odmah vratilo u doba kad sam bila mlada i lijepa (sad sam samo lijepa:)), u vrijeme kad su uspomene na Potop bile još svježe. Televizor je tad bio član obitelji i imao je sveto građansko pravo da radi kad god ima programa bez obzira koja se gnjavaža emitirala i interesira li to nekog ili ne. Najveća trauma mi je bila kad sam morala nedjeljno prijepodne provesti u kući. Jutarnji program je bio OK, ali odmah poslije Slanka je išla emisija Znanje-Imanje. Ako sam preko tjedna zabušavala, nedjeljom sam morala nadoknaditi zaostatke, kao na primjer oprati prozore i usput odslušati čitav kolosplet raznoraznih bisera naših bivših naroda i narodnosti; od bosanskih duhovnih pjesama do slovenskih živopisnih polki. Ta tortura bi se prekidala samo da bi objavili brejking njuz o novom BC hibridu ili zavidnom urodu šljiva u Mračanima Donjim. Eto, to je jedini razlog što nikad nisam postala TV ovisnik – od malih nogu sam morala gledati sve i svašta pa bih se radije bila odrekla i gledanja Pipi Duge Čarape, tj. televizije uopće, samo da ne moram trpiti one emisije koje me se niti najmanje ne tiču.
Elem, rifljam ja tako (po kazni) jedne nedjelje i bezuspješno pokušavam ne slušati direktni prijenos Znanja-Imanja iz seoske zadruge jednog malog vojvođanskog sela na granici s Mađarskom. Drugarica voditeljica intervjuira seoskog atamana i ovaj ponosno predstavi člana njihove skromne zajednice koji je već objavio knjigu pjesama u Mađi. Mladi umjetnik, nema šanse da mu se sjetim imena (ako sam ga uopće i čula), pročitao je jednu pjesmu u prozi iz svoje zbirke. Pa kaže:

Držao sam u ruci praznu kutiju.
Došli su ljudi i pitali što je unutra.
Ništa, rekoh, volim njen oblik i njenu prazninu.
Nisu mi povjerovali, uzeli su je na silu i otvorili.
Bila je prazna.
A ja sam vjerovao da unutra nešto ima.

Post je objavljen 18.07.2005. u 16:33 sati.