Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/gayongay

Marketing

Zastave (XV)


Portugal, Leiria/Pombal


Promijenili smo grad, promijenili smo hostel.
Smjestili smo se u onaj grad u kojem sam ja još jućer radio, tj. radio sam u Marinha Grande, mjestu pokraj, a danas u Pombalu.
Stacionirani u Leirii jutrima ćemo se opet razmiliti u smijeru istoka, zapada i juga (možda i preostalog sjevera), a večerima se vraćati.
Sada, svi smo ovdje.
O-o Bože, hvala Ti!
O gradu nešto kasnije, a hostel je u redu kao i onaj u Portu;
čist, uredan, osoblje korektno (iako to mi nismo uvijek)!
Opet su nas dopale dvokrevetne sobe i ja sam, nekako po staroj garnituri, u sobi sa Sašom, mojim kao nekim rođakom.

Napisati ti prvo moram da je prva krpica pala.
Pala kao zrela voćka.
Zadovoljan za sada iako mislim da ću uskoro trebati još.
Naime, kako smo i ovdije tek nekoliko dana i kako se raspremao nisam, a nisam ni odjeću davao onoj guski neurednoj na pranje, ostadoh bez ijednog čistog komada odjće. Nije samo to slučaj sa mnom.
U deficitu smo sa odjećom svi. Ja sam imao najviše pa sam prvo vrijeme i posuđivao.
Hm, Daliju recimo, gaće.
Dakle, ova kupnja bila je nekako i nužna. No, za cijenu gaća sam se zajebo kao nitko. U dućan sam uletio u zadnjoj minuti, a i Murtrador sa ostatkom divizijona trebao me pokupiti na uglu ulice tako da si nisam mogao priuštiti više od nekoliko minuta.
Onako sav ni na nebu ni na zemlji, pomalo zbunjen (zbog ograničenosti vremenom, a i jer sam skontao o kakvoj se trgovini radi!) započeo konverzaciju sa trgovcem koji je (neobično ljubazan) razletio se onuda noseči me sad ove sad one gaće. Nije da su bile loše. Odbijao sam ih zbog cijene. Sve potpisi neki ludi i još luđi. A meni su samo trebale što čišće!!
Jebeš potpis.

I zbog te njegove ljubaznosti, a i radnog vremena (u tom trenutku više ništa nije radilo) ja sam kupio najjeftinije; 20,-€
Jesu, dobre su, samo me cijena jede.
Kako je među svima vladala pomama za čistim gaćama, nakon večere i kupanja pohvalio sam se Daliju! Puko je!
Odma' bi on to vidio. Pogotovo te za 20,-€.
Ja, ah ljepote, nisam mogao a da mu se ne skinem kada me već traži. No, morao je pitati dva puta. Ipak!
I tako, on je sjdio na rubu kreveta ja sam stajao i skidao se. Skinuo se ja najnormalnije. Sasvim, onako, 'heteroseksualno' ispred svojeg ramena za plakanje, srodne duše, prijatelja prve klase.
A rame za plakanje zinulo i zamuknulo!
Počeo se on diviti ne mojim gaćama, za koje je rekao da su dobre i da ću ih i njemu posuditi ('Oću, dušo!!), već 'kesi'. Tako je on 'to' nazvao.
A znaš mene, ovako mršav sav sam u kurcu.
Sam je, Ana, rekao da je fasciniran i još nabrojao hrpu toga. Meni je bilo neugodno, lagano, ali godilo je (naravno). Dobro da je nije opipao!
Kako sam se toga i bojao (zaista!) hlače sam u tom trenutku navukao natrag.
I to je to. To je eipzoda sa Dalijem i gaćama. Nastavak je slijedio sutradan jer koliko god da Dali preferira mene i ja njega u čitavoj grupi to ne znači da je on o svemu šutio. Tako nije zaboravio ni 'kesu'.

Danas sam se i upristojio. Svoju glavu, mislim. Šišnuo sam se!

Sama Leiria nije veliki grad, ali je stvarno prekrasan. Znam, znam da tako kažem za svaki, ali......
Smjestili smo se u hostelu na nekom malom četverokutnom trgu iz kojeg se grana mnogo starih i malih ulica. Negdje iza isprepletene su kao dječje črčkarije.
Originalno, zadivljujuće.
Nije da su si slični. Ni slučajno. Svaki ima nešto svoje. Svaki je sasvim drugačiji, a opet svi su krasni. Da ovim odlaskom, tj dolaskom ovdije ne profitiram nikako novcem ispatilo se otići samo zbog svih mjesta i ljudi, isplatilo se zbog dječaka u grupi, zbog svega.

Momci-domoroci tako su jebeno zgodni, samo ako i jesu 'gay' ...ili ih se ne prepoznaje po istim stvarima i na iste načine kao u hrvata ili ih.......nema.
A nema ih kao ni snijega zimi!!! Mo'š mislit'!!
I Leiria je od onih gradova smještenih uz Njega (ocean), ali nemamo izlaz na veliku pješćanu plažu. To mu ne oduzima na dojmu, ljepoti, mojem gledanju na njega, na svemu onome zbog čega mu se divim i zbog čega me svaki puta takne negdje duboko.
Siguran sam da sam mu jednom davno pripadao na bilo koji način.
Ja sam, sječaš se regresije, stara duša s Atlantide.

Sašina poslovna problematika nekako lagano se riješava. Ovaj tjedan konačno mu je krenulo, ali nikako da nabije još i cijenu tim slikama. No, polako!!
Što se tiče moje pozicije najboljeg prodavača Dali i Tica su mi opasni konkurenti i što se broja prodanih tiče i po zaradi po cijeni koju nabiju.
Nije da se ovo svodi na natjecanje ili da to je natjecanje. Nije da se i pomišlja na ljubomoru i/ili zavist.
Nikako, Ana!!

Razmišljam da kupim i novi mobitel. No, to je samo razmišljanje!!!
Također, opasno se bavim idejom da otvorim i račun u Portugasko-španjolskoj banci i da umjesto novaca vučem karticu. Bilo bi jednostavnije i što se tiče transakcija, unovčavljanja svih ovih čekova.

Jučer smo se još svi složili (i Saša s obzirom da mu je € donio i dašak života) da bi se konačno trebali upustiti i u noćne šetnje, izlaske i štoli su već imali na pameti.
Danas je takav dan. Izlazi se. Kuda?
Nemam pojma.
Nitko nema, ali sigurni smo da neće biti problem.

Samo, dečki........hm......
Kako da ti ovo kažem, a da ne počneš brinuti?????
OK, recimo da smo se dogovorili kako brige neće biti!;
Dečki su počeli spominjati i zelenilo, travicu, frule i td. Mislim, briju oni čitavo vrijeme o tome. To su neki stari hašišari!
Ma, dečki vole samo zapaliti, i to je to.
Ta mi se njihova ideja ne sviđa.
Mislim, ...glupo je trijeznome biti u opijenom društvu, a taj trijezni nema niakakve nakane opiti se vremenom.

Vidjeti ćemo.

I to je ono što sam trebao, a nisam ni sam znao definirati što je to u privaciji.
Ne drži me mjesto, odlazimo, putujemo, nitko nas nema, a mi imamo jedni druge. Svoji smo. Sami nismo.
I opet odlazimo. More nas samo prati. I vjetar.
Jesmo. Jednom riječju mi jesmo. Osjetiti živost, dinamiku postojanja.......tako intenzivno, tako izravno.
I koliko god da strah prati svaki, baš svaki dan, koliko god nesigurnosti imao isto taj svaki dan, koliko god rada i truda, sve to je dio onoga za čime sam bio žedan.
Nalazim se tu, u svemu tome. To isto našlo je mene.
Dečki isto – jedni drugima sve; komuna od 6 članova.

Saša i ja održavamo seksualni život (za razliku od ostalih) sada, u ovom hostelu, na čistim krevetima čistih postelja.
Nema dubine, nema prijenosa milijardi čuvstva u sekundi. Samo pražnjenje i pokoja stara slika kao asocijacija, kao sjećanje.

A tebe, tebe, čini mi se, volim više nego ikada.
Tako mi nedostaješ!

Ljubi te tvoja Životinja!




Post je objavljen 20.07.2005. u 22:21 sati.